Piše: Dragan Antulov
HARRY POTTER I DAROVI SMRTI I. DIO
(HARRY POTTER AND THE DEATHLY HALLOWS PART 1)
uloge: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Ralph Fiennes, Helena Bonham Carter, Alan Rickman
scenarij: Steve Kovel (po romanu J. K. Rowling)
režija: David Yates
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2010.
trajanje: 161 '
Kraj godine je vrijeme koje obilježavaju "dajte mi Oscar" filmovi, ali, srećom ili nesrećom, publika to obično ne primjećuje. Naime, od psiholoških drama o mucavim, obogaljenim i duševno bolesnim transeksualcima u doba Holokausta daleko više pažnje privlače ostvarenja koja Hollywoodu, zapravo, omogućuju takvo kvaziumjetničko udovoljavanje taštini. Riječ je, dakako, o filmovima koje božićne (i u slučaju SAD) predbožićne blagdane nastoje iskoristiti kako bi holivudske džepove što je moguće više napunili povlađujući ukusu prostačkih masa.
U posljednje vrijeme, kada se čini kao da je netko temeljito pomeo svaki trag originalnosti u američkoj filmskoj industriji, tu funkciju obavljaju već ranije stvorene medijske franšize – remakeovi i nastavci uspješnih filmova, odnosno ekranizacije odranije popularnih knjiga, stripova i video-igara. Među tim franšizama se malo koja po uspjehu može mjeriti sa serijom romana J. K. Rowling posvećenoj dječaku-čarobnjaku Harryju Potteru. Neizbježna holivudska ekranizacija je nakon šest dosadašnjih filmova više nego potvrdila riječi Stevena Spielberga prema kojima je dobiti autorska prava na Rowlingin opus bilo "isto kao da vam netko pokloni račun od milijardu dolara u banci". Sedmi i posljednji roman, Harry Potter i Darovi smrti, će od fanova serije izmusti još više novaca, zahvaljujući tome što je njegova ekranizacija podijeljena u dva dijela; ako je suditi po komercijalnim rezultatima prvog, producenti se ne moraju brinuti da će nakon drugog ostati kratkih rukava.
Radnja započinje kada ministar magije Rufus Scrimgeour (Nighy) ostatku čarobnjačke zajednice u Britaniji nastoji poslati poruku kako će se Ministarstvo uspješno suprotstaviti zlom Lordu Voldemortu (Fiennes) čije je postojanje godinama poricalo. Red feniksa, pak, Voldemortovu prijetnju shvaća daleko ozbiljnije, ali usprkos svih njihovih napora, učestali napadi zlikovca i njegovih Smrtonoša izazivaju sve veće žrtve. Voldemortu i njegovim planova da zavlada svijetom se nastoji suprostaviti i Harry Potter (Radcliffe), koji zajedno sa dvoje svojih vjernih prijatelja – Hermione Granger (Watson) i Ronom Weasleyem (Grint) – kreće u potragu za artefaktima koji su u stanju uništiti Horkruks, čarobni predmet koji Voldemortu omogućava besmrtnost. Zbog toga su prisiljeni putovati širom Engleske i zapadati u niz opasnosti, kako od Voldemorta i armije njihovih pomoćnika tako i od korumpiranog Ministarstva magije te, konačno, vlastite podsvijesti koja će ih posvađati i razdvojiti kao nikada prije.
Dati neki definitivan sud o prvom dijelu Darova smrti se u ovom trenutku čini nezahvalnim zadatkom, ne samo zbog njegove narativne završenosti, nego i zbog toga što bi pravi dojam mogao zaokružiti tek nastavak. No, i sada se može reći kako sedmi po redu film predstavlja jedan od boljih dijelova franšize. Relativno neiskusni Britanac David Yates, koji se prije prethodna dva filma iskazao mini-serijom State of Play, dobro je ispekao zanat u prethodna dva nastavka.
Pretposljednji film serije zahvaljujući njemu uspjeva izbjeći ono što je predstavljalo najveću opasnost kod tako dugotrajnih franšiza – da previše sliči svojim prethodnicima. To se prije svega odnosi na činjenicu da se u ovom nastavku radnja prvi put odvija u potpunosti izvan Hogwartsa. Promjena mjesta radnje, a s njime i atmosfere, vrlo dobro odgovara općem tonu koji je sve mračniji s novim nastavcima; iako je magija još uvijek tu, davno je iščezla bajkovita, dječačka lepršavost Kamena mudraca i Odaje tajni. Umjesto toga se protagonisti, koji su sada već odrasli – čak toliko da se jedna scena u kojoj se pojavljuju za ovaj tip filma neuobičajeno i eksplicitno erotska - moraju suočiti s mnogo ozbiljnijim, odnosno "realnijim". To uključuje epski obračun Dobra i Zla, u kome pozitivci, ma koliko simpatični i publici dragi bili, mogu "kupiti farmu" s istom onom lakoćom s kojom se smicalo crnce u akcijskim filmovima 1980-ih. Mračna atmosfera filma se, s obzirom na njegovu dužinu, iskazuje na različite načine – bilo kroz scene u Ministarstvu magije koje podsjećaju na orvelovsku totalitarnu distopiju, bilo kroz putovanje glavnih junaka engleskom divljinom koje podsjeća na postapokaliptične filmove ceste.
S druge strane, dužina filma od gotovo tri sata, koja je Yatesu omogućila da u Darove smrti utrpa gomilu raznovrsnog sadržaja, nije - kao ni u sličnom slučaju Gospodara prstenova - bila dovoljna da na zadovoljavajući način na ekran prenese sve bogatstvo književnog predloška. Stoga se mnogi od likova pojavljuju u ponekad umjetno ubačenim scenama čija je jedina svrha na trenutak zadovoljiti fanove; redovni gledatelji neopterećeni pottermanijom će zbog njih prečesto gledati na sat. No, opći dojam, zahvaljujući Yatesovoj vještini, kao i impresivnom korištenju tehničkih (CGI) i umjetničkih resursa (klima britankog glumišta u epizodnim ulogama), je više nego pozitivan, i to ne samo kada se Harry Potter usporedi s nekim sličnim, na književnim bestselerima temeljenim, franšizama Koje Se Ne Smiju Imenovati, ali zbog kojih pada mrak na oči.
OCJENA: 7/10