Moj TV - TV Program za 200+ kanala
Radio Box


Filmska kritika: Dead Slow Ahead
Dobar i univerzalan film koji pokazuje da su granice između nadrealnog i realnog zapravo dosta mutne

Filmska kritika: Dead Slow Ahead

Dead Slow Ahead

Španjolska / Francuska, 2015., 74 min.
Režija:
Mauro Herce

ocjena 9,5 / 10

Ako uzimam sebe za primjer, čovjek je kopnena životinja. Možemo biti fascinirani morem kao što možemo biti fascinirani svemirom, ali te dvije sredine ne možemo podčiniti svojoj vlasti, ma koliko se trudili. Nije tu stvar samo ograničenosti našeg znanja, more istražujemo od samih početaka civilizacije, možda i prije toga, možda i znamo koja je najdublja točka i da tamo svjetlost ne dolazi, možda se možemo tamo spustiti podmornicom i izmjeriti pritisak na tom mjestu, ali zaboravljamo jednu stvar. To je sila prirode pred kojom smo nemoćni.

Tehnologija tu samo malo pomaže. Poznajem ljude koje plove i one koji rade na naftnim platformama. Te strukture, ta naša kratkotrajna invazija u prirodni poredak i pokušaj da mu se nametnemo može biti samo privremenog karaktera. Ti kavezi koji nam omogućavaju da uopće postojimo na tom mjestu i ulijevaju nam kakav-takav osjećaj sigurnosti za tren oka mogu postati naši grobovi. Dovoljno je samo da jedna stvar pođe po zlu i da se otrgne kontroli. To utječe na psihu, htjeli mi to priznati ili ne. Čak i da sve prođe po planu, taj stupanj izolacije i ograničenosti kretanja jednostavno nije prirodan. Zato pomorci dobro zarađuju.

Dead Slow Ahead, autorski prvijenac direktora fotografije Maura Hercea, dokumentarni je film koji prati ukleto putovanje teretnog broda Fair Lady, ali ni u kom slučaju nije surova faktografija snimljena skrivenim kamerama o ljudima na poslu, tehničkim detaljima, vanjskim utjecajima i ritualima preživljavanja na naizgled širokom, a zapravo skučenom prostoru. Premda, tako počinje, sa kakofoničnom zvučnom shemom sastavljenom od huka mašina i valova, prodornih signala radara koji “pinga” i mumljavo-šuškavih komandi koje čujemo preko razglasa. Posada obavlja svoje zadatke i čini se da sve ide po planu, mada je komunikacija minimalna, a atmosfera gusta i napeta, kao da se nešto sprema.

To što se sprema je “samo” obično nevrijeme, prvo viđeno iz daljine kao sistem uragana sa dva centra. Neće vjetar i valovi potopiti brod, jer u suprotnom ne bi bilo ni filma, ali će svakako ostaviti posljedice. Voda je ušla u prostor za teret i prijeti mu uništenje, brodskoj kompaniji gubitak, a posadi ugrožava egzistenciju. Štetu treba sanirati u najkraćem roku i efektno, u svega nekoliko dugih i odmjerenih kadrova vidimo suštinu ovog filma: koliko je čovjek mali ne samo prema prirodi nego i prema toj konstrukciji koju je sam napravio. Metafora kapitalizma? Možda, čak vjerojatno, ali ne naročito bitno.

Upravo na tom mjestu Herce se počinje poigravati sa psihologijom i našom percepcijom, putovanje Fair Lady postaje distopijski tehnološki horor, a ugođaj skreće kad nadrealnom, iracionalnom, visceralnom. Ona sigurnost i pouzdanost, jasnost i svedenost s početka sada se čine tako daleko. Jednostavno, izbačena nam je točka oslonca i izgubili smo orijentaciju. Čini se, Fair Lady isto tako. Ako i nije pitanje preživljavanja, bilo kakva ugoda je onemogućena. Na osnovu komadića informacija, poput karaoke zabave za posadu, njihovih razgovora sa porodicama i usputne informacije o crkavanju radio-veze jasno nam je da im je sudbina neizvjesna.

Nekako pamtim i informaciju da su skrenuli s kursa i da plove naslijepo, ali to neće pokrenuti onu klasičnu hollywoodsku dramaturgiju preživljavanja. Jasno nam je da im to nije prvi put i da su oni na neizvjesnost navikli, da se, kada su na poslu, s njom bude i s njom liježu. Međutim, to nikako nije ugodan osjećaj i pitanje je koliko će još dugo moći obavljati taj posao bez dalekosežnih posljedica.

Za kraj, evo i ideje. Sve i da ih nevrijeme nije pogodilo i da su svi instrumenti u redu, cijenim da bi slika tog putovanja izgledala prilično slično. Taj stupanj izolacije jednostavno nije prirodan i utječe na psihu. Zato je Dead Slow Ahead tako dobar i univerzalan film. Mauro Herce uspijeva bez ikakvog komentara pokazati kako nešto što percipiramo kao nadrealno nekome postaje realno i svakodnevno i kako su granice između to dvoje zapravo dosta mutne. Apsolutna preporuka.

Marko Stojiljković powered by fak.hr

Komentari
Neregistrirani korisnik (nemate pravo komentiranja)
 
Povezane vijesti
Najnovije vijesti
Oglašavanje  •  Impressum  •  Kontakt  •  Uvjeti korištenja  •  Za Webmastere  •  Facebook  •  Twitter
© 2008 - 2017 Moj TV Portal d.o.o. | mojtv.hr - mojtv.net - mojtvportal.si Moj TV - TV Program za 200+ kanala