Foto: Viasat/ZDF
Mitovi: veliki misteriji čovječanstva vraćaju se u svojoj trećoj sezoni na program Viasat History u četvrtak, 14. ožujka, u 21:00 sat, kako bi predstavili nove mitove koji nas očaravaju već tisućama godina. Što ako su priče oko tih tajanstvenih fenomena više od pukih izmišljotina? Od biblijskih pripovijesti do modernih mitova, nova sezona istražuje misterije vezane uz izgubljena izraelska plemena, El Dorado i Kleopatru, a razotkriva i urbane legende o Bigfootu, vješticama, pa čak i zombijima. U ovom članku istražujemo istinu i mitove koji okružuju možda i najpoznatije ikone filmova strave: žive mrtvace.
Svi smo čuli za zombije, napola mrtva, napola živa bića koja su nekoć bila ljudi, a sad su gladna ljudskog mesa. Moguće ih je zaustaviti jedino smrtonosnim hicem u glavu. A ako nas zombi kojim slučajem ugrize, nema nam spasa: uskoro ćemo i mi postati jedni od njih. Mnogo je filmova i serija snimljeno o zombijima i apokalipsi koja ih prati, no ima li istine u pričama o tim agresivnim hordama živih mrtvaca?
Kažu da na Haitiju još i danas postoje pravi zombiji. Svakodnevni život ondje prožet je vjerovanjima u magiju i duhove. Na Haitiju postoje čak i službeni zakoni protiv zombifikacije. A priče o zombijima svoje korijene vuku iz 17. stoljeća. Robovi kojima se trgovalo iz zapadne Afrike donijeli su sa sobom u novi svijet svoju tradiciju i spojili je s kršćanskim uvjerenjima te stvorili takozvanu vudu magiju – ishodište mita o zombijima.
Američki novinar William Seabrook otputovao je 1928. godine na Haiti kako bi proučio vudu kult. U svojim izvješćima tvrdio je da su ljudi ustajali iz mrtvih; bili su to ljudski leševi bez duše, ali im je čarolija podarila mehanički privid života. Seabrook je napisao da su zombiji radili na plantažama kao radnici bez duše. Čak je ustvrdio da je trojicu od njih i osobno upoznao. Opisao ih je kao neprirodna i neobična bića. Vukli su se bezumno i automatski, a najstrašnije od svega bile su im oči: bile su to oči mrtvaca. Seabrook je bio alkoholičar i često je miješao maštu sa stvarnošću, no je li doista moguće vudu magijom pretvoriti ljude u zombije?
Postoje i druge teorije o tome da su neki ljudi „zombiji“. U nekim su slučajevima zombificirane osobe pretrpjele epileptičke napadaje, a epilepsiju mogu uzrokovati i neki lijekovi koje te osobe možda uzimaju. Drugi slučajevi temelje se na tajanstvenoj tvari, jednoj vrsti otrova, koja dovodi ljude u stanje slično smrti. Nervni otrov po nazivu tetrodotoksin, ekstrahiran iz riba napuhača, česte vrste na Karibima, može utjecati na mišiće i izazvati potpunu paralizu. No srce mnogo slabije reagira na taj otrov, pa se žrtva više ne može kretati, ali još uvijek postoje slabi otkucaji srca. Ljudi djeluju mrtvi pa ih pokopaju jer ostali misle da su preminuli, no kad učinci popuste, mogu se ponovno početi pomicati, a možda čak i izaći iz lijesa u kojemu leže. Trovanje tetrodotoksinom moglo bi objasniti i apatično stanje u kojemu se nalaze ti navodni zombiji.
Dakle, o zombijima postoje objašnjenja, mitovi i teorije. Filmovi obično izbjegavaju objasniti kako se ljudi mogu vratiti iz mrtvih: radije uz njihovu pomoć samo pripovijedaju priče koje nas upozoravaju da se trebamo pripremiti za neočekivano. A do tada zombiji ostaju jedna od velikih misterija čovječanstva.