Looking
SAD, 2014.
Kreator: Michael Lannan
Uloge: Jonathan Groff, Frankie J. Alvarez, Murray Bartlett, Lauren Weedman, Russell Tovey, Raul Castillo
ocjena 8 / 10
HBO je službeno otkazao Traženje (Looking), samo nekoliko dana nakon svršetka njegove druge sezone, usput najavivši da je oproštajni specijal, pritom ne konkretizirajući njegovu formu ni vrijeme izlaska, u pripremi kako bi vjerni fanovi dobili konkretnije zaključenje. Samo nekoliko dana prije objave o otkazivanju, na nekim od značajnih internetskih portala koji se bave TV kritikom objavljeni su osvrti s notom apela za obnavljanjem serije, u kojima su kritičari izražavali svoje oduševljenje kakvoćom programa i razočaranost HBO-ovim nećkanjem oko odluke o naručivanju treće sezone.
Za podsjećanje: Looking iliti Traženje na prvi je pogled serija o trojici gejeva u San Franciscu, njihovim životima i vezama, koja žanrovski spada u dramedije. Kada je tek najavljena, nije bilo za očekivati da će se u mnogočemu razlikovati od nekakvog predloška koji se od početka dvijetisućitih pa do danas uobličio u filmskoj i TV industriji kada su u pitanju priče gej tematike. Homoseksualne osobe su gotovo uvijek prikazivane kao tragični likovi, sjetimo se samo vrhunske Planine Brokeback i svih njezinih kopija i obrada, a djela se usredotočivaše na outanje, posljedice outanja i nošenje s njima. Zapravo, kada se sagleda cjelokupna situacija, kvalitetne gej priče u mainstream filmovima i serijama mogu se nabrojati na prste jedne ruke (indie i art kinematografija po tome pitanju znatno bolje stoji) – svi drugi gej likovi bili su ili žrtve potrebe za rasnom i subkulturnom raznolikosti do koje je Hollywoodu deklarativno izrazito stalo, ili izvori komedije u serijama neke druge tematike. Looking nije ni coming-of-age ni coming-out priča, a ni priča o subkulturama. To je serija o trojici muškaraca u San Franciscu, njihovim životima i vezama, odnosno prvo djelo koje gej likove tretira prvenstveno kao ljude.
Upravo zbog nesposobnosti većine američke (jer, ruku na srce, ona je jedina bitna) publike da se otrgne predrasudama, i zbog nezainteresiranosti onoga drugoga, friendly dijela publike koji, nažalost, očito preferira sve više izlizane komedije situacije kojima očajno manjka dramskog konteksta, gledalište Lookinga spalo je na gej populaciju i one rijetke druge koji su uvidjeli jednostavnu genijalnost serije, odnosno spalo je kvantitativno toliko nisko da HBO i nije imao drugoga izbora nego da ga ukine.
Looking je serija o Patricku (Johnatan Groff), nezrelom, ali simpatičnom wannabe hipohondru, paničaru i kreatoru videoigara, koji žudi za sretnom vezom i očuvanjem korektnih odnosa sa svima oko sebe. To je serija o Domu (Murray Bartlett), sredovječnom, ambicioznom i nepromišljenom vlasniku štanda s piletinom koji se pokušava nositi s prospektom da će u svojim godinama teško pronaći ispunjujuću i smislenu vezu. To je serija o Augustinu (Frankie J. Alvarez), neostvarenom umjetniku i izrazito ostvarenom šupku koji se trudi prevazići svoje razočaranje svijetom. To je serija i o Doris (Lauren Weedman), bolničarki istančanog osjećaja za ironiju koji svaku scenu s njom pretvara u komediju, a koja zapravo ne zna kako odvojiti prijateljsku od romantične ljubavi. To je serija o Kevinu (Russell Tovey), Britancu koji u svijetu slobode želi sve što kao tinejdžer nije mogao imati, ali ne shvaća kako te želje utječu na osobe koje voli. To je serija o Lynnu (Scott Bakula), čovjeku koji nije znao kako preboljeti, o Richieju (Raul Castillo) koji negdje u sebi zna da se ne može preboljeti, te o Eddieju (Daniel Franzese) koji se zbog HIV-a suzdržava od otvaranja prema drugima… Poanta je da pri opisivanju radnje Lookinga nikoga nije potrebno opisati kao homoseksualca.
Srž ove serije je intimna. I sve drugo je prilagođeno postizanju toga osjećaja kod gledatelja. Ne znači to omogućavanje gledateljima da se užive u seriju, da se osjećaju kao jedan od likova, kao što je to česta želja tvoraca ili redatelja serija i filmova, jer likovi Lookinga nisu junaci. Njihove promjene raspoloženja i neobrazloživa ponašanja, neizrečeni osjećaji i trpljenja poniženja često zapravo odbijaju jer su toliko slična svakodnevnim odnosima. Cilj serije je da suosjećamo i da razumijemo likove i da pronađemo malo od sebe u svakome od njih. Posao koji radi na dealienizaciji homoseksualaca je nevjerojatan.
Gluma u Lookingu skoro je besprijekorna. Posebno se Groff i Tovey ističu u kvaliteti realizacije scenarija druge sezone, koji sasvim dovoljno vremena posvećuje karakteriziranju svih prethodno predstavljenih likova, tako da je nemoguće reći da se neki lik pojavljuje, a da nema konkretnu svrhu i motivaciju. Moglo bi se reći da je svaka epizoda doslovno dijaloška emisija od-jutra-do-sutra, s tim da se nikada ne trudi biti pretenciozna. Žargonizirani dijalog, iako obogaćen riječima iz gej miljea, izrazito je realan, inteligentan, i iako ne preza od trivijaliziranja, redundantnosti i digresiranja, umjerenost svega toga čini Looking jednom jednom od zaista najboljih serija ove godine. Njezin humoristički duh baziran je na inteligentnom humoru i ponekoj neugodnoj situaciji, nikako na otrcanom i infantilnom humoru stereotipa kojem pribjegavaju neke druge ultrapopularne serije (ne morate se slagati s potpisnikom ovih redaka).
Michael Lannan i Andrew Haigh dvije su osobe najzaslužnije za kvalitetu serije. Lannanu je pisanje Lookinga prvi veliki projekt u karijeri, a Haigh je svoje redateljske kvalitete pokazao 2011. s filmom koji je na neki način bio inspiracija za seriju, Weekendom. Njih dvojica i nekoliko epizodnih pisaca i redatelja vješto slažu neopterećujuće i zanimljive epizode koje su uglavnom cjelinski zaokružene, ali se i koncizno nadovezuju jedna na drugu.Istina je da se na trenutke čini da autori pribjegavaju postavljanju situacije umjesto postupnog uvođenja kroz pozadinske priče, no to bi nekoga moglo zasmetati jedino tek pred kraj druge sezone, jer takve stvari lako je previdjeti kada se razrada pokaže zrelom i kvalitetnom.
Snimanje i režija izrazito su kreativni i gotovo cijelo vrijeme simbolički iskorištavaju svaku scenu. Ta se simbolika često pruža kroz čitavu epizodu, npr. zrcaleći unutarnje osjećaje određenog lika ili colour codingom vizura grada ili objekata naznačujući nadolazeće događaje ili promjene. Tehnička izvedba savršeno prati kreativnu viziju, pokreti kamere djeluju kao da imaju osobnosti, dovoljno je samo malo promotriti kako kamera tretira likove i kako se kreće u odnosu na ono što se događa. U nekoliko navrata iskorištena je i sve popularnija metoda neprekinutih scena koje pružaju krasnu priliku glumcima da pokažu uživljenost u lik koji glume i tehničarima da pokažu što znaju uhvatiti u kadar i prenijeti gledatelju – bio to pokret, izričaj, izražaj, osjećaj ili atmosfera.
Iako je ona produžena s osam na deset epizoda u drugoj sezoni, prosječnog trajanja tridesetak minuta, svaki gledatelj koji seriji pruži priliku ostat će žedan još njezine jednostavne ljepote. Jer je Looking (bila) jedina serija na programu koja je svoju žanrovsku etiketu dramedije ispunjavala u svakom aspektu. Zašto ju je HBO otkazao, iako je bio svjestan da radi nešto fantastično i nešto što utire put za još snažniju afirmaciju i popularizaciju gej-tematiziranih djela, vjerojatno još neko vrijeme neće biti potpuno jasno, jer je i prva sezona patila od izrazito loše gledanosti. Što će autori smisliti za najavljeni specijal, također nije jasno, budući da je radnja ostavljena ne nerazjašnjena već slobodna za tumačenje. Osobno ne bih imao ništa protiv takvog zaključenja, ali možda TV-film-specijal donese nešto konkretnije razrješenje.
Zaključno, mnogo stvari vezanih za Looking nije potpuno jasno, jer ovo je jedna od onih priča koje se produžuju i izvan svoga fiktivnog svijeta. Bez obzira na to što ih nećemo još puno gledati, ovi likovi nastavljaju živjeti i dalje. Kao što mu ime kaže, Looking ne treba pronaći, nego tražiti.
Igor Marić powered by fak.hr