Piše: Dragan Antulov
MILLENNIUM TRILOGIJA
uloge: Noomi Rapace, Michael Nyqvist
scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg, Jonas Frykberg & Ulf Rydberg (po romanima Stiega Larssona)
režija: Niels Arden Oplev & Daniel Alfredson
proizvodnja: Yellow Bird, Švedska/Danska/Njemačka, 2010.
trajanje: 429' (480 ' u proširenoj verziji)
Prije tjedan dana je Let Me In, holivudski remake hvaljenog švedskog horora Neka uđe onaj pravi, debitirao na američkim kino-blagajnama, gdje su ga dočekale uglavnom pohvale kritike, ali i komercijalni debakl. Dio komentatora je to pokušao objasniti time da su tvrdokorni fanovi originala – upravo onaj dio publike na koju se najviše računalo– američku verziju unaprijed odbacili kao "bespotrebnu", "razvodnjenu" i "besmislenu".
U svakom slučaju, neuspjeh Let Me In predstavlja loše znamenje za još jednu holivudsku verziju kultnog švedskog originala – Girl With The Dragon Tattoo, odnosno Fincherovu ekranizaciju prvog romana popularne Millennium trilogije Stiega Larssona. Mnogi očekuju kako bi to ostvarenje mogla čekati ista sudbina.
Hrvatskim gledateljima će, pak, usporedbe s originalom biti prilično teško napraviti jer domaći distributeri, usprkos toga što je Larsson i kod nas žario i palio po knjižarama i usprkos toga što je glavna glumica Noomi Rapace postala globalnom zvijezdom, nisu imali razumijevanja za prošle godine napravljenu švedsku ekranizaciju. Tri filma napravljena po Larssonovim romanima i distribuirana po Europi prošle godine, su tako prikazana tek nedavno u okviru posebne revije u zagrebačkom Movieplexu.
S druge strane se skepsa domaćih distributera može razumjeti, jer tri filma zajedno traju gotovo sedam sati, pa je možda bilo razumnije očekivati da bi hrvatska publika tu ekranizaciju mogla vidjeti kroz za bogatstvo likova, zapleta i sadržaja adekvatniji medij višedijelne TV-serije. Ipak, s obzirom da je prvi, i po mnogima najbolji, film mogao funkcionirati i kao zasebna cjelina, takvo ziheraštvo nije bilo potpuno opravdano.
Muškarci koji mrze žene, koji će se u Fincherovoj verziji zvati Djevojka sa zmajevom tetovažom, publiku upoznaje s dvoje glavnih protagonista. Nominalni protagonist je svojevrsni alter ego pokojnog autora – sredovječni istraživački novinar po imenu Mihael Blomqvist (Michael Nyqvist). Njega ostarjeli industrijalac Henrik Vanger (Sven Bertil-Taube) angažira kako bi pokušao razriješiti četrdeset godina star misterij nestanka njegove omiljene nećake, za koju sumnja da je ubijena od strane članova vlastite obitelji. U istrazi, koja će iskopati mračne tajne koje sežu još u doba drugog svjetskog rata, Blomqvistu ključnu pomoć pruža istetovirana, ispirsana biseksualna hakerica sociopatskih sklonosti po imenu Lisbeth Salander (Rapace). Prvi film je sadržajno najzaokruženiji, a danski režiser Nils Arden Oplev je s relativno niskim budžetom od 13 milijuna dolara napravio ostvarenje koje se doima kao vrhunska holivudska produkcija.
Za potrebe drugog filma Djevojka koja se igrala s vatrom je došlo do smjene režisera i scenarista, tako da se iza kamere našao Daniel Alfredson, inače brat Tomasa Alfredsona, poznatog po Neka uđe unaj pravi. U ovom filmu se Lisbeth Salander upetlja u istragu vezanu uz ubojstvo Blomqvistovog kolege koji je istraživao trgovinu ljudima, ali se također mora suočiti i sa neopisivim traumama i zlodusima vlastite prošlosti. Za razliku od prvog filma, koji je funkcionirao i kao konvencionalna detektivska priča, drugi film se doima "pulpastijim", a zaplet je toliko kompliciran da gledatelji neće biti previše iznenađeni razočaravajućim krajem koji ukazuje na neumitni nastavak. Dojam tek malo popravlja treći film Kule u zraku, koji žanrovski kombinira špijunski triler sa sudskom dramom. I ovdje se završetak doima isforsiranim, ali je dovoljno zaokružen da cijela filmska trilogija, usprkos varijacija u kvaliteti, čini prilično uspješnu cjelinu.
Glavni razlog za taj uspjeh je prvenstveno u krajnje nekonvencionalnoj protagonistici koja se, s jedne strane, doima kao proizvod nečije razigrane mašte, ali, s druge strane savršeno pristaje ovom ciničnom vremenu u kojem su konvencionalni protagonisti krimića izgubili svoj dosadašnji autoritet. Rapace taj lik igra izuzetno dobro, i zbilja je teško zamisliti da će je Rooney Mara, odabrana da tu ulogu ponovi kod Finchera, uspjeti zasjeniti. Pored toga, ova trilogija se naslanja na ljubiteljima kriminalističkog žanra sada već dobro poznatu tradiciju švedskih krimića, ali i ne baš tako bajnu stvarnost nekoć utopijske Švedske koja je tamošnjim krimi-piscima daje bogati izvor inspiracije. To što će gledateljima s ovih prostora dati svojevrsnu utjehu je, pak, najmanji razlog za preporuku ove filmske trilogije.
OCJENE:
Muškarci koji mrze žene – 8/10
Djevojka koja se igrala s vatrom - 6/10
Kule u zraku – 7/10