Kada je redatelj Ken Loach u pitanju, od filma se može očekivati da će vjerojatno biti riječ o tzv. socijalnoj drami s običnim ljudima „stjeranima u kut“ koji se pokušavaju izboriti za svoje dostojanstvo. Ovaj ne odstupa od tog pravila, no osim što mu je ovo najnoviji film, ujedno mi je i njegov najdraži (koji sam gledao).
Iako je film prvenstveno prikaz socijalne politike UK-a, daje širu, univerzalniju sliku trenutnog društva i državnih sustava koji se modernizacijom sve više udaljavaju od elementa humanosti.
Ljudi na rubu društva u labirintu birokracije nailaze na više slijepih ulica nego pomoć. Državni sustav koji glavnom liku istovremeno otežava nezaposlenost i ugrožava njegovo zdravlje, pokazuje svoju ageističku prirodu isključivanjem informatički nepismenih. Cijeli sustav pomoći izgleda poput polufunkcionalnog hladnog stroja u kojem je bilo kakav prikaz emocija prema korisnicima nepoželjan i kažnjiv što vidimo i kada djelatnica koja je spremna pomoći glavnom liku bude prozvana na red zbog svoje pristupačnosti.
U takvoj, crno oslikanoj, slici moderne Engleske, svijetli trenutci proizlaze iz prikaza međusobnog odnosa likova koji dijele jednako tragične sudbine, njihove uzajamne brige i spremnosti na pomoć. Premda su njihovi problemi različiti, ujedinjuje ih razumijevanje i osjećaj izoliranosti od društva zbog istih prepreka od strane države i birokracije. Dirljiva i tragična drama koja na trenutke razbije tmurnost povremenim humorom (koji je uvijek na mjestu bez da umanjuje ozbiljnost filma), prikazom optimizma i upornošću likova i njihovim malim pobjedama po putu.
Film je kritika odnosa države prema ljudima, no premda je prvenstveno ciljana na UK, nije teško osjećati empatiju prema likovima i prisjetiti se kako su isti problemi česti i izvan UK-a.