Neki filmovi ostare bolje a neki lošije, no rijetki su filmovi poput ovog koji postanu bolji s vremenom.
Vjerujem da je ova kritika medija bila relevantna u 50-ima kad je film snimljen, ali nekako mi se čini da je poruka filma o medijskoj manipulaciji i neutaživoj ljudskoj želji za senzacijama danas još aktualnija.
„Loše vijesti se prodaju najbolje“ i „Dobra vijest nije vijest“ su samo neke od mnogih pamtljivih rečenica odlično pisanog dijaloga. Ima puno crnohumornih momenata i karikaturizacije likova koje ovaj film čine satirom, međutim, nigdje nisam imao osjećaj pretjerivanja ili da se pokušavalo ići prema granici komedije, pa čak i crne.
U filmu se pojavljuje dio gdje Douglasov lik naglašava važnost elementa ljudske priče za dobru priču, a Wilder kao redatelj to i sam dobro pokazuje. Volim njegove filmove jer bilo da je riječ o dramama, komedijama ili romantičnim komedijama, uvijek je davao pažnju priči i njenoj strukturi, nikad nisam imao osjećaj da je u svojim filmovima (barem koje sam gledao) žrtvovao priču radi humora, romantike, napetosti itd. To je slučaj i ovdje. Premda je očito što filmom želi reći, nikad ne zaboravlja da je ovo priča novinara i njegovih sebičnih ambicija. Film ne pokušava iskupiti glavnog lika, no daje mu više dubine od „on je lešinar i zao čovjek“, ne zanemaruje njegovu karakterizaciju u korist još malo bombardiranja porukom.
Ima puno filmova u kojima se novinarstvo i mediji pojavljuju, no malo onih koji o njima i govore. Iako smo dobili 2014. Nightcrawler, dobar film koji je imao moderniji pristup temama senzacionalizma i vojaerizma, ovaj mi ostaje najdraži u tom području, te jedan od onih koje uvijek rado ponovno pogledam.