Tragična i dirljiva bajka o nevinosti i dobroti, te potiskivanju istih u modernom društvu.
Lazzaro živi u zabiti, no prekrasnoj seoskoj, smještenoj među slikovitim talijanskim pejzažima. Njegovo selo nije odvojeno od modernog društva u prostoru već i u vremenu. Daleko od televizije i telefona, stanovnici žive u „blaženom“ neznanju o postojanju radničkih prava, sindikata ili mirovine. Nisu čak svjesni ni da bi za svoj posao trebali biti plaćeni već još k tome plaćaju porez markizi Alfonsini de Luna koja svjesno drži cijelo stanovništvo u prošlosti, vlastelinskom društvu, gdje seljaci bez pitanja brinu za plantaže duhana oko njenog ljetnikovca.
Lazzaro je dobri duh te zajednice koji se nalazi na dnu hijerarhije jer njegovu dobrotu olako iskorištavaju njegova obitelj i mještani. Njegov život se promijeni kada jednog ljeta upozna sina markize –Tancredija. Tancredi, vjerojatno potaknut više tinejdžerskim buntovništvom nego plemenitim razlozima, nije zadovoljan svojom majkom i protivi se njenim manipuliranjem seljaka. U Lazzaru pronalazi prijatelja te ga uvlači u svoj romantičarski svijet gdje ga imenuje svojim vitezom dodjelivši mu njegovo oružje – praćku, proglašava mogućim polu-bratom i gdje nastaje odnos sličan onome između Cervantesovog Don Quijotea i Sancha Panze.
Nakon igranja uloga i par preokreta, film zakorači u fantastiku i prihvaća u potpunosti svoj bajkoviti oblik u drugom dijelu gdje se Lazzaro budi sam u selu, u budućnosti. Lazzaro, po izgledu ni dan stariji, uskoro susreće bivše mještane u gradu gdje pratimo kako gradska sredina utječe na likove i kako se Lazzarova naivna dobrota nosi s okrutnim očnjacima modernog društva.
Koristim izraz „očnjacima“ jer se svako malo u filmu pojavljuje vuk, kojeg sam protumačio kao društvo koje proždire dobre i naivne. Po meni, vuk je bio nepotrebna metafora jer mislim da film dobro funkcionira i bez nje, možda nije o tome riječ, no opet, to je samo moja interpretacija...
Uz nepotrebnu metaforu, jedino što bih smatrao primjedbom je da se film malo previše rasteže u drugoj polovici.
Mislim da ako se film prihvati kao ono što jest – filmska bajka, zanimljivi likovi i odlično odglumljeni Lazzaro čiju je naivnost i dobrotu teško ne simpatizirati, pružaju dirljivo iskustvo s jakim završetkom i vrijednom porukom.