Ne znam zašto film ima tako nisku IMDB ocjenu jer film IMA priču, dobru priču. Film ima odličan scenarij, odlične glumce, finu sliku... Režija se moža shvatiti fantastično ili katastrofalno. Možda u tom grmu leži zec niske ocjene... U nastavku slijedi spoiler, kojega neću zacrniti, jer će bit podugačak, pa da vam ne nastradaju oči
Vrlo slojevit film, po mome skromnome mišljenju, odličan i za preporučiti. Nagnao me na promišljanje o međuljudskim odnosima, o mojim postupcima kroz život i onima koji tek trebaju uslijediti, o tome zašto se ponekad osjećam tako kako se osjećam. Neka ideja filma je da smo mi naš mozak, odnosno da sve što mislimo, radimo, osjećamo i govorimo zapravo je rezultat jedino i isključivo našega mozga, što je nusprodukt kemijskih procesa koji se vrlo lako (lakše nego zdravi i po svoj prilici normalni ljudi misle) disbalansiraju i prouzrokuju neočekivane prvo misli a zatim i reakcije... Ako je tome tako; zašto onda većina ljudi ne može biti oslobođena krivnje za svoje postupke; što na sudu a što među voljenima koji ponekad ne prihvaćaju naše isprike? ... Sve u svemu, film vrijedan gledanja.
Osnovno pitanje postavljeno u filmu je: što je stvarnost a što iluzija i da praktički koliko ljudi sudjeluje u određenoj situaciji, toliko istina postoji, jer ama baš svatko sve doživljava na svoj način. To se odnosi i na bezazlene stvari (kako netko vidi i doživi mačku koja pretrčava cestu) i na velike životne situacije (kako se u istoj obitelji doživljavaju kapitalne promjene i slično). Upravo zbog toga i sam film je koncipiran na način da svaki gledatelj čitav film, koji je sastavljen od mnoštva isprekidanih scena, doživljava na svoj način. Na prvu bismo mogli reći da je svaki film takav, ali ne. Naime, obično se filmovi snimaju na način da imamo: good guy / bad guy / funny guy / dobru situaciju / lošu situaciju / itd. Uglavnom, češće gledamo crno-bijele filmove, nego one u spektru različitih boja. Ovaj film ima vrlo širok spektar mogućnosti, iz scene u scenu. Didaskalije pojačavaju cijelu priču (nekome se možda neće svidjeti), jer glavni ženski lik kroz cijeli film, sporadično, tumači mentalne procese. U kombinaciji s kronološkim preskakanjima u filmu, sve skupa tvori jednu naizgled kaotičnu cjelinu, no ipak, dosta je to dobro složeno.
Činjenice koje se u ovom filmu mogu sa sigurnošću utvrditi mogu se nabrojati na prste jedne ruke: glavni lik je bolestan, ukrao je novac, u braku je sa Miom i ima sina. Sve ostalo podložno je slobodnim procjenama: je li bio svjestan svojih postupaka, zbog čega je varao suprugu, je li ona varala njega s odvjetnikom, je li ona, i otkad, bila ovisnica o alkoholu i zašto se pokušala ubiti i zašto se svega toga ne sjeća, je li ona poremećena, kad je stradala žena od odvjetnika i je li je poslao u ustanovu, je li glavni lik ozdravio i iskreno požalio radi svojih postupaka, je li njihov brak bio jedna velika laž, itd...