Piše: Dragan Antulov
Foto: RTL Televizija
Gledatelji s malo dužim pamćenjem će se ovih dana možda sjetiti kako je finale prve sezone hrvatskog "Big Brothera" koincidiralo s nezapamćenom kataklizmom u Indijskom oceanu i stradanjem četvrt milijuna ljudi. Takva će sjećanja biti teško izbjeći danas kada jedna slična kataklizma u Japanu i njene potencijalno apokaliptičke komplikacije koincidira s početkom nove inkarnacije "Big Brothera". Neke od zaključaka koji bi se mogli izvući na temelju takve morbidne koincidencije će biti još teže izbjeći nakon odgledanih prvih dva sata nove emisije - zaključaka koji bi između tih kataklizmi i inače ne baš tako posebnog reality showa u zabačenom kutku Europe pokušali pronaći nekakvu uzročno-posljedičnu vezu.
Car je gol!
Internet-forumi koji su zbivanja u beogradskom Košutnjaku pratili u instant-vremenu - i bez čijeg praćenja bi ona gledateljima bila naporno, a možda čak i nepodnošljivo iskustvo - su jednostavno grcala u takvom milenarističkom pristupu. Novi je "Big Brother" suvremenu svjetsku industriju televizijske zabave, čiji je RTL Televizija na ovim prostorima najautentičniji predstavnik, ogolio do svoje banalne srži nakon koje čak ni oni najdobronamjerniji više ne mogu tajiti da je car gol, odnosno da je ukus publike kojoj se ta i druge televizijske kuće nastoje prilagoditi daleko niži nego što se isti usudio strahovati.
Razina ukusa, ali i društvenih, moralnih i svih vrijednosti gledatelja kojima se obraća novi "Big Brother" se ne čini nimalo naprednijom od onih prije dva milenija kada je prostačkim plebejskim masama vrhunac zabave bilo gledanje kako nekog nesretnika proždiru divlje zvijeri u areni. Isto onako kao što je danas popularno tumačenje da je takva moralna izopačenost morala izazvati nebesku reakciju u obliku propasti najsjajnije svjetske civilizacije i stoljeća srednjovjekovnog mraka, tako danas čak i najzagriženije ateiste pri pogledu na Soraje, Nirmale, Georgeve i druge nesretnike koji su ušli u jednu sličnu arenu spopada neugodna pomisao da je Kraj možda ipak Blizu.
A, zapravo, nije se dogodilo ništa posebno. Novi "Big Brother", odnosno njegova "evolucija" u posljednjih pola desetljeća koliko je na raspolaganju domaćim gledateljima, se samo prilagodio "modernim trendovima" koji postoje u svijetu. Još duže sjećanje će gledatelje odvesti u vrijeme kada se na Novoj TV vrtio Jerry Springer Show i izazivao čuđenja, zgražanja i ozbiljno shvaćanje da se na ovim prostorima ipak žive ljudi s malo više dostojanstva i pameti od "glupih Amera".
Hrvatski "Big Brother" se na početku, čak i pod paskom subverzivnog Marija Kovača, nimalo nije trudio osporiti takva shvaćanja; trebalo je vremena da prva sezona s pristojnim i "normalnim" mladićima i djevojkama i druga sezona i njen trijumf "civiliziranih" europskih vrijednosti u obliku Hamdije bude zamijenjena sa sadašnjim "freak showom" koji je, kako je vrijeme prolazilo, bio sve istrošeniji i skuplji, sve dok ga - barem su se tako neki nadali - nije u 2009. godine dokrajčila globalna kriza.
Kruha i igara...
Čak ni selidba hrvatskog "Big Brothera" na istok, odnosno njegovo utapanje u nekakav nad-nacionalni projekt koji će dežurnim teoretičarima zavjere izgledati kao pokušaj obnove One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati, ima prilično banalne motive financijske i logističke prirode. Riječ je o spoznaji da će "Big Brother" na razini "Regiona" donijeti veću gledanost i veći komad u ovoj krizi sve dragocjenijeg oglašivačkog kolača. Ista ta kriza, koja je neke krajeve Jugoistočne Europe pogodila lakše, a neke i teže, također je mnoge dotada "inhibirane" pojedince potakla na mnogo veća poniženja u utrci za mnogima danas nedostižnih 150.000 eura; gledateljima, među kojima je sve više potencijalnih kopača kontejnera, prizori kakve gledaju u "Big Brotheru" sve manje izgledaju kao san, a sve više kao utješna spoznaja da se još uvijek nisu spustili na razinu njihovih sudionika.
Uostalom, ovo nije ni nešto novo. Kada se svijet posljednji put našao u ovoj situaciji, trka za sve nedostižnijom koricom kruha se, između ostalog, ogledala u plesnim maratonima koji će u neka kasnija, sretnija i moraliziranju sklonija vremena, rezultirati potresnim filmskim dramama. Neugoda koju izaziva današnja verzija "Konje ubijaju, zar ne?" manje je posljedica zgražanja, a više straha gledatelja da možda, u nastojanju da izbjegne svakodnevno hodočašće sv. Kontejneru, možda i sam završi u novoj areni.