Piše: Dragan Antulov
127 SATI
(127 HOURS)
uloge: James Franco, Amber Tamblyn, Kate Mara, Clémence Poésy
scenarij: Danny Boyle & Simon Beaufoy (prema knjizi Arona Ralstona)
režija: Danny Boyle
proizvodnja: Fox Searchlight/Film4 Productions/Handmade Films, SAD/Britanija, 2010.
Svake godine kada završi dodjela "Oscara", a prije nego što dobitnici počnu odlaziti u uglavnom zasluženi zaborav, započinje ritualno hvatanje za glavu i ukazivanje na velike nepravde u obliku ostvarenja koja su "zlatne kipiće" itekako zaslužila, ali koji su zbog nedostatka lobističkog "maziva" ostala kratkih rukava. Jedan od ovogodišnjih tragičara oskarovske utakmice bi mogao biti 127 sati Dannyja Boylea, film koji u mnogo čemu zadovoljava neformalne "dajte mi Oscar" kriterije. Poraz ovog filma u utrci za "Oscare", s druge strane nije bio neočekivan, barem za dobre poznavatelje holivudskih prilika. Prvo, Danny Boyle se već prije dvije godine ovjenčao "Oscarom" za Milijunaša s ulice, te su glasači Akademije vjerovali da je "kvota" več ispunjena. Drugi, možda mnogo važniji, razlog je bio u protagonistu sa čijom mladošću i neugodnom sudbinom se gerontokratsko glasačko tijelo nije htjelo identificirati.
Glavni junak filma je Aron Ralston (Franco), 27-godišnji inženjer koji je napustio dobro plaćeni posao u Arizoni samo zato da bi se preselio u Denver i tako mogao više posvetiti svojoj velikoj strasti – planinarenju. U subotu 26. travnja 2003. odlazi na ono što bi trebao biti zabavan izlet u kanjon Blue John u državi Utah, živopisno mjesto daleko od bilo kakvih tragova civilizacije, a koje je svojevremeno služilo kao sigurno utočište razbojnicima poput Butch Cassidyja i Sundance Kida. Dan počinje upravo onako kako je Aron zamislio – prekrasno vrijeme, impresivni pejzaži, a tu su i dvije mlade planinarke kojima će demonstrirati svoje vještine i tako zaraditi poziv na zabavu. No, kada se od njih odvoji i počne istraživati procijepe između stijena, sreća ga izdaje i u bizarnom incidentu mu golemi komad stijene prikliješti desnu ruku. S ograničenim zalihama i hrane i vode, daleko od signala za mobitel i bilo koga koji bi mu mogao pomoći, Aron je svjestan da može preživjeti jedino ako se na nekakav način oslobodi. Kada pokušaji da kamen pomakne džepnim nožićem ne uspiju, a racioniranje hrane i vode samo odgađa neumitno, Aron shvaća da će ili umrijeti ili primijeniti jedno nezamislivo bolno i drastično rješenje svog problema.
127 sati sadrži mnoge od karakteristika "dajte mi Oscar" filma – temelji se na istinitoj priči, glavni protagonist se suočava sa ozbiljnim fizičkim nedostatkom, a scenarij je gotovo u potpunosti koncentriran na jednog lika, što omogućava glumački tour de force. Toga je možda najviše bio svjestan James Franco, čiji je nastup u ovoj ulozi takav da će ga odsad svi shvaćati kao "ozbiljnog" glumca, a ne tek kao jednog od potrošnih holivudskih ljepotana. Posebno se ističu scene u kojima njegov lik koristi video-kameru kao sredstvo za pisanje dnevnika i ispovijesti, odnosno kako bi gledateljima objasnio nezavidnu situaciju u kojoj se nalazi i vlastite osjećaje vezane uz nju. Francov juriš na "Oscare", s druge strane, nije dopro dalje od nominacije; za Akademiju je ipak malo premlad.
Francovim naporima je, s druge strane, dosta odmogao Boyleov stil režije. Britanski filmaš se trudi da svako njegovo ostvarenje bude što je moguće drukčije od prethodnog; u slučaju 127 sati ga je vjerojatno privukla to da se skoro cijela radnja odvija u jednom klaustrofobičnom kanjonu s jednim jedinim protagonistom – tako različita od epa na prenapučenim ulicama Indije. Boyle također nije mogao odoljeti zapletu koji se na prvi pogled čini primjereniji kazališnoj monodrami, a koga je trebalo učiniti "cool" i zanimljivim. U tu je svrhu primijenio brojne trikove čiji je cilj napuniti ekran impresivnim kadrovima, koristeći kao izgovor Aronove crnohumorne opservacije ili halucinacije u trenucima kada je izmučen glađu i žeđu. Boyle često pretjeruje – mnoge od tih scena, koje su se prije par desetljeća zvale "videospotovskim", danas izgledaju sami sebi svrha. Srećom, scenarij je dovoljno kvalitetan da pažnja gledatelja ne odluta zbog takvog iživljavanja, a osvježavajući je i nedostatak nekakve društvene ekološke pseudoangažiranosti ili infantilne moralne pouke. Gledateljima, barem onima koji ne padnu u nesvijest suočeni sa posljedicama protagonistovog izbora, će ovaj film dugo ostati u pamćenju, makar to bilo zbog neugodnog razmišljanja o tome kako bi postupili na njegovom mjestu. 127 sati će, kako stvari stoje, potrajati duže od nekih razvikanih "oskarovskih" veličina.
OCJENA: 7/10