Piše: Dragan Antulov
POŠTENA IGRA
(FAIR GAME)
uloge: Naomi Watts, Sean Penn, David Andrews, Khaled El Nabawy, Noah Emmerich, Michael Kelly, Sam Shepard
scenarij: Jezz Butterworth & John Butterworth (po knjigama Valerie Plame i Joea Wilsona)
režija: Doug Liman
proizvodnja: Summitt Entertainment, SAD/UAE, 2010.
trajanje: 108 '
Malo tko to želi priznati, ali u mnogo slučajeva za uspjeh nekog filma nije toliko važna njegova kvaliteta koliko banalna okolnost vremena u kome se pojavio pred publikom. Nekad ostvarenja nezasluženo stradaju na kino-blagajnama zato što su se pojavila prije svog vremena, iako se tako nešto sve rjeđe može primjetiti u sve ziheraškijem Hollywoodu. Mnogo češće neki film propadne zato što se pojavio prekasno, odnosno zato što su gledatelji njihov "inovativni" sadržaj već vidjeli negdje drugdje. Poštena igra, politički triler Douga Limana, također je snimljen prekasno, ali njegov problem nije toliko u nedostatku originalnosti koliko u nekim povijesno-političkim okolnostima koje su kompromitirale i torpedirale njegovu temeljnu tezu.
Radnja filma opisuje aferu "Plamegate", američki špijunsko-politički skandal vezan uz rat u Iraku, koji je bio poslužio kao inspiraciju za prije godinu dana u našim kinima prikazanu dramu Predsjednička igra. Za razliku od Predsjedničke igre, koja je koristila fiktivni scenarij, Poštena igra se temelji na knjigama dvoje glavnih sudionika – bivšeg diplomata Joea Wilsona (Penn) i njegove supruge Valerie Plame (Watts). Na samom početku filma gospođa Plame je za rodbinu i prijatelje uposlenica opskurne investicijske tvrtke, ali u stvarnosti radi kao tajna agentica CIA-e.
Nakon napada 11. rujna njen posao uključuje i skupljanje podataka o iračkom nuklearnom programu, koji sve više zanima Bijelu kuću kao povod za predstojeću invaziju. Tome se priključi i njen muž koji odlazi u Niger ispitati vijesti o masovnoj prodaji uranija Sadamovo režimu. Wilson otkriva da od tog posla nema ništa, ali su rezultati njegove misije ignorirani, isto svi obavještajni podaci koji proturječe tezi o "oružju masovnog uništenja". Tako rat u proljeće 2003. počinje i Wilson, bijesan zbog manipulacije obavještajnim podacima, o svojoj misiji napiše kolumnu u New York Timesu. Ubrzo nakon toga netko medijima dojavi kako mu je žena špijunka, i nakon objavljenog članka je karijera tako raskrinkane agentice završena. Wilson je uvjeren da je u pitanju odmazda Bushove administracije koja je pri tome ne samo pogazila sva etička načela, nego i prekršila zakon. Njegov strastveni pokušaj da istjera pravdu pred medijima i sudom, te tako možda čak i sruši Busha, ne izaziva oduševljenje kod Valerie, kojoj je najvažnije očuvati obitelj.
Mogućnost da bi afera Plamegate mogla poslužiti kao predložak za film se još od samog njenog izbijanja ozbiljno razmatrala kako u Washingtonu, tako i u samom Hollywoodu. Doug Liman, koji je poznat po eksplicitno ljevičarskim stavovima i čiji je otac 1980-ih kao tužitelj istraživao skandal Iran-Contra, se odmah nametnuo kao najprirodniji izbor za režisera. Isto tako je Sean Penn, također poznat kao po svojem ljevičarstvu, postao najizgledniji kandidat za ulogu diplomata koji se na prilično nediplomatski način bori protiv nepravde. Međutim, na film se moralo čekati, prije svega zbog uz skandal vezanih sudskih procesa koji su se odužili i nisu završili onako "votergejtovski" kao što su to holivudski ljevičari bili očekivali. Plame je svoju bestseler-knjigu izdala tek 2007. godine, nakon dugih pregovora sa CIA-om oko detalja svog posla koje može odati čitateljima. Sporost filmske adaptacije je dovela do toga do Poštena igra na filmske ekrane dođe tek nakon što je Bush kao glavna holivudska meta zamijenjen Obamom, te kao takav prestao biti aktualan kao svjetska babaroga.
Bez obzira na to, Poštena igra jednim dijelom dijelu funkcionira kao uzbudljivi politički triler za koga je više nego očito da ga je napravio iskusni i daroviti filmaš. Uz uglavnom dobru fotografiju (koju je potpisao sam Liman) i pristojnu režiju, resi ga i dobra glumačka ekipa, a posebno Naomi Watts čiji glamurozni izgled u mnogo čemu odgovara stvarnom izgledu Valerie Plame. Međutim, problem ovog filma je scenarij – najzanimljivi dio, koji se tiče naličja licemjerne američke politike i spremnosti da se radi jeftinih propagandnih bodova izdaju vlastiti ljudi – je uokviren s rutinerskom i ne baš previše uvjerljivom pesudo-"bondijadom" superagentice Plame na početku te završnicom u kojoj zamjena za prozaični sudski rasplet dolazi Wilsonova strastvena propovijed o demokraciji pred studentima, koja kao da je zalutala iz nekog drugog filma. Ipak, ono što najviše šteti Poštenoj igri jesu paralele s današnjim ekvivalentima "Plamegatea". Naime, autori Bushu kao veliki grijeh spočitavaju "provaljivanje" špijuna i njihovih igrica – upravo istu onu stvar zbog koga se progoni današnja moralna vertikala Julian Assange. Nehotično trpanje u isti koš omraženog američkog predsjednika i današnjeg velikog borca za istinu vjerojatno nije bilo ono što su htjeli postići autori, a još manje nešto što će se svidjeti publici.
OCJENA: 4/10