Piše: Dragan Antulov
ŠUMA SUMMARUM
uloge: Vili Matula, Hana Hegedušić, Ljubiša Savanović, Nataša Dangubić, Jakša Borić, Nina Violić, Goran Navojec
scenarij: Ivan Goran Vitez
režija: Ivan Goran Vitez
proizvodnja: Kinorama, Hrvatska, 2010.
trajanje: 124 '
Autoru ovih redova je relativno dobri poznavatelj lokalnih prilika svojevremeno Žumberak opisao kao nešto najbliže hrvatskom ekvivalentu "Deliverance Countryja", odnosno mjesto gdje se slučajni namjernici, ukoliko ne iskažu određenu dozu zdravorazumskog opreza u odnosima sa domaćim življem, riskiraju da im se dogodi isto što i protagonistima Boormanovog Oslobađanja. Takav opis vjerojatno zvuči kao pretjerivanje, ali se isto tako ne bi trebali previše čuditi što je najbliži ekvivalent hrvatske verzije tog filma – Šuma summarum Ivana Gorana Viteza – svojom radnjom smješten upravo u to područje. Ideja o hrvatskom Oslobađanju je zvučala dobro, ali postoje bezbrojni primjeri kada dobre ideje ne završe kao dobar film, a to je pogotovo slučaj sa hrvatskom kinematografijom koja je u neka ne tako davna vremena bila oličenje nacionalne sramote i frustracije za kritičare prisiljene celuloidno gnojivo gledati po službenoj dužnosti. Stvari su na tom planu počele, sporo ali ipak, mijenjati nabolje, pa se u slučaju Šume summarum može pronaći ne samo više autorske hrabrosti, nego i kreativnosti nego što je to uobičajeno.
Protagonisti filma su uposlenici zagrebačke PR agencije koje njihov nizozemski vlasnik Rinus Jongbloed (Jakša Borić) tjera da provedu par dana u žumberačkim šumama vježbajući "team building" kroz ekstremne sportove, odnosno natjecanje dva tima. Prvi dan posvećen raftingu je završio sitnijim incidentom zbog kojih uposlenici počinju osjećati nelagodu u društvu šutljivog Branka (Matula). Kada sljedeći dan započne natjecanje u paintballu dugo skrivane napetosti i neprijateljstva ipak dolaze u drugi plan, i to zahvaljujući lokalnom žitelju (Navojec) kome teren za paintball predstavlja omiljeno lovište i izvor hrane za živopisnu obitelj. Nakon susreta s njim ono što se činilo kao kulturni nesporazum se pretvara u oružani sukob sa žrtvama na obje strane. Zlosretni PR-ovci, suočeni s time da je šuma nepokrivena signalom mobitela i da ne mogu pozvati pomoć, moraju se osloniti na sebe i svoje snage kako bi se pokušali dočepati civilizacije. Pri tome im problem predstavlja ne samo lovčeva krvožedna obitelj koja šumu poznaje kao svoj džep, nego i neugodna spoznaja da svrha izleta nije bio samo "team building".
Šuma summarum predstavlja ugodno iznenađenje, iako ne onako ugodno kakvim je moglo biti. Neki od nedostataka ovog filma se, doduše, ne mogu staviti na teret scenaristu i redatelju Vitezu. Ovaj film se, naime, odlikuje čak i za hrvatske uvjete niskim budžetom, a to se ipak malo odrazilo na konačni proizvod, koji se na trenutke doima "neispeglanim", odnosno čak i nedovršenim. S druge strane je to posljedica i Vitezovog nastojanja da u svoj film utrpa malo previše sadržaja, nastojeći se pri tome koristiti flashbackovima i paralelnim radnjama, a što će kod manje pažljivih gledatelja zahtijevati previše napora da se shvati što se to, zapravo, na ekranu zbiva.
Kada gledatelji konačno uspiju pohvatati konce radnje, razlog za to će biti u vrlo dobroj glumačkoj ekipi kojom dominiraju uglavnom slabije poznati glumci. Ne samo što se time izbjegava davanje nagovještaja o sudbini tih likova, nego su oni i prilično raznovrsni i, kao u svakoj dobroj žanrovskoj akcijadi, gledatelji će se za neke od njih i vezati. Vitez također uglavnom vješto drži ravnotežu između "ozbiljnog" trilerskog i crnohumornog sadržaja koji na trenutke prelazi u grotesku. A upravo je tu, možda, i najveća vrijednost Šume summarum.
Vitez, koji je već sa svojim kratkim filmom Posljednja pričest pokazao sklonost prema za hrvatsko "pristojno" društvo neugodnim i zabranjenim temama, ovdje ponovno heretičkim provokacijama ruši uvriježene istine. Tako će, na primjer, u oči upasti jedan zanimljiv detalj – primitivne životinjske seljačine koje prijete "pitomom urbanom" Zagrebu oličenom u protagonistima nisu Vlaji, Hercegovci, Dalmatinci ili neka slična "spodoba" koja potječe s pogrešne, tj. istočne strane Kuljiševe linije, nego takva opasnost dolazi sa zapada, odnosno od likova koji malo previše zvuče kao slovenski državljani EU. Jedan od najantipatičnijih i najiritantnijih likova je, pak, ekofeministička frikuša čija svaka replika zvuči kao priopćenje "nevladinih" udruga koje paradiraju u Dnevniku HRT. Ipak, možda će najsnažniji – i najdepresivniji – dojam ostaviti koncept Šume kao svojevrsne metafore za suvremenu Hrvatsku kojoj Europa, kapitalizam i liberalna demokracija – svetinje u koje se zaklinje njen establišment – nisu donijeli ništa dobra (a što jedan od likova čak i prilično eksplicitno tvrdi). Tako u dva međusobno suprotstavljena, a zapravo istovrsna, tima koji tumaraju šumom nastojeći se dodvoriti stranom gazdi nije teško prepoznati SDP i HDZ.
Vitezov film, što zbog recesije, što zbog toga što nije imao podršku hrvatskog filmskog establishmenta, nije postao bog-zna-kakav hit. Tome sigurno nije pomoglo što heretičke teze idu ruku pod ruku sa "problematičnim" sadržajima, odnosno što je nasilje manje eksplicitno od seksa, uključujući i neke alternativne oblike vezane uz djecu, rodbinu, životinje, drveće i izvjesne kućanske aparate. Zbog toga su, naravno bile neizbježne i usporedbe sa Spasojevićevim Srpskim filmom. One su, naravno, neopravdane, s obzirom da je Vitezov film i po ambicijama i po izvedbi u sasvim nižoj ligi; što u ovom konkretnom slučaju i ne mora biti tako loša stvar.
OCJENA: 7/10