Piše: Dragan Antulov
SRPSKI FILM
uloge: Srđan Todorović, Sergej Trifunović, Jelena Gavrilović, Katarina Žutić, Slobodan Beštić, Ana Sakić, Lena Bogdanović, Luka Mijatović
scenarij: Aleksandar Radivojević, Srđan Spasojević, Maja Stanošević
režija: Srđan Spasojević
proizvodnja: Contra Film, Srbija, 2010.
trajanje: 110 '
Uskoro bi se trebala obilježiti 100. obljetnica Rađanja nacije, jednog od najvažnijih ostvarenja u povijesti filmske umjetnosti, bez čijeg utjecaja se taj medij u suvremenom obliku jednostavno ne može zamisliti. Međutim, dok je filmofilima prva asocijacija na taj naslov njegova umjetnička vrijednost, široj javnosti su to stoljeće kontroverzi oko danas neprihvatljivog i eksplicitno rasističkog sadržaja. Cinici bi rekli da nešto slično čeka i Srpski film. Dok je nezahvalno prognozirati o sudbini nekog filmskog naslova za sljedećih stotinu godina, sada se definitivno može reći da je, barem kada su u pitanju trenutne vremenske koordinate, Srpski film jedno od najrazvikanijih ostvarenja ne samo srpske, nego i možda i svjetske kinematografije. Malo koje se ostvarenje može pohvaliti time da je izazvalo takvu famu, odnosno tako oštre reakcije, i to vrlo često među ljudima koji ga nisu, a vrlo često ni nemaju namjere pogledati.
Protagonist filma je Miloš (Todorović), nekadašnja muška porno-zvijezda koja danas živi kao obiteljski čovjek, a idilu koju čine brižna supruga Marija (Gavrilović) i prekrasni sin Stefan (Mijatović) kvari jedino nedostatak financijskih sredstva. Kada Miloša kontaktira njegova bivša kolegica Lejla (Žutić) i ponudi mu da svoje talente još jednom koristi u "specijalnom projektu", Miloš nevoljko pristaje. Iza projekta stoji tajanstveni Vukmir (Trifunović), koji tvrdi da za račun stranih naručitelja nastoji snimiti "umjetnički porno" u kome bi Miloš trebao nastupati, a da prethodno ne zna o kakvim je scenama riječ. Već prilikom snimanja prvih scena Miloš sa užasom spozna da jedna od scena sadrži lik djevojčice, no ta nelagoda ne predstavlja ništa u usporedbi sa neočekivanim i neopisivim strahotama koje Miloša čekaju u sljedećih nekoliko dana.
I zagovornici i protivnici filma slažu se da je u tehničkom smislu riječ o izuzetno kvalitetnom ostvarenju
Srpski film sve koji su ga gledali – i one koji to ne žele, niti bi trebali – obično dijeli u dvije grupe - one koji ga smatraju remek-djelom i one koji ga smatraju najgorim komadom celuloida ikada napravljenim, s time da ima vrlo malo onih čiji su stavovi "negdje između". Ono što je zanimljivo jest da i zagovornici i protivnici Srpskog filma obično dijele mišljenje kako je u čisto tehničkom smislu riječ o izuzetno kvalitetnom ostvarenju koje resi vrhunska režija Srđana Spasojevića i u strukturnom smislu prilično kvalitetan scenarij Aleksandra Radivojevića.
Ono što je izvor svih sukoba i kontroverzi jest, kao u slučaju Griffithovog filma, problematični sadržaj. Svima koji čitaju ove redove neposredno nakon što su se vratili s višegodišnjeg boravka na pustom otoku obvezno je reći kako Srpski film sadrži scene, koje najblaže rečeno, nije preporučljivo gledati na prazan želudac. Izrazi kao "snuff", "sadizam", "sodomija", "silovanje", "pedofilija", "incest", "mučenje" i "nekrofilija" daju samo blagu predodžbu što čeka gledatelje kada se suoče s time da su neki od najekstremnijih oblika ljudske psihopatologije prikazani – dijelom zahvaljujući dobrim specijalnim efektima - na najeksplicitniji mogući način. Čak i najprekaljeniji ljubitelji i poznavatelji "torture porna" će ostati "paf", a o tome što čeka one malo manje iskusne i osjetljivije dušice je bolje i ne razmišljati.
O Srpskom filmu se, naravno, pričalo i pisalo više nego i o jednom filmu u posljednje vrijeme snimljenom na ovim prostorima. Iz sveg tog opusa – koji uključuje i blog-eseje u kojima jedan od prijatelja autora nastoji detaljno objasniti "što je pjesnik htio reći" – se iskristaliziralo nekoliko mogućih objašnjenja zašto je taj film snimljen. Najjednostavnije i najpovršnije objašnjenje jest da su autori na ekran jednostavno istovarili najbolesnije dijelove vlastite psihe, odnosno da je Vukmir s pokušajima da ih zabilježi na kameri njihov alter ego; druga objašnjenja Srpski film tumače kao lukavu provokaciju, odnosno da su ekstremni sadržaji obični larpurtartizam, odnosno ubačeni radi namjernog stvaranja kontroverze koja bi autorima dala publicitet i kartu za Hollywood.
Film će gledatelje natjerati na razmišljanje, barem one koji nakon gledanja ne odu povraćati
Naravno, pojavit će se i oni koji će dati za pravo autorima kada tvrde da je Srpski film ništa drugo do svojevrsni protest, odnosno odraz žalosnog stanja Srbije ispod čije "novokomponovane" euro-demokratske glazure i dalje vreba iskonsko zlo koje je glavu diglo 1990-ih. U filmu se, ako se netko baš želi potruditi, može pronaći i suprotni, odnosno nacional-konzervativni "spin" koji strahotne prizore predstavlja kao posljedicu gubitka srpskog nacionalnog ponosa, identiteta i tradicije koje je zamijenilo robovanje trulom i izopačenom Zapadu. Srpski film dozvoljava ta različita tumačenja koja ni ne moraju isključivati jedno drugo, a upravo je ta višeznačnost i bogatstvo sadržaja jedna od karakteristika prave umjetnosti. Ovo ostvarenje će gledatelje natjerati na razmišljanje – barem one koji nakon gledanja ne trče u zahod. Radi povraćanja.
Sve gore navedeno, dakako, ne znači da je Srpski film u onom "čistom tehničkom" smislu savršen. Neke od "problematičnih" scena – poput one nakon koje Vukmir oduševljeno promovira novi "žanr" - su problematične ne zbog svoje šokantnosti, koliko zbog toga što se događaju prerano, odnosno što je gledatelj već "imuniziran", pa mu neke od kasnijih scena nasilja i izopačenosti ne izgledaju kao nešto posebno, odnosno ono što bi trebalo biti uznemirujuće postaje dosadno, groteskno, pa i smiješno. To bi se moglo reći i za rasplet, gdje gledateljima uistinu neće biti teško predvidjeti "šokantne" obrate.
Efektnost inače inteligentno zamišljenog scenarija na trenutke kompromitiraju i ne baš najproduhovljeniji dijalozi, a pogotovo kada ih izgovara Trifunović, koji je daleko manje raspoložen od Todorovića. Ipak, možda najveći nedostatak ovog ostvarenja jest u karakteristikama ljudske prirode odnosno neumitnim budućim pokušajima da ga se nadmaši sa nečim "žešćim". Možemo se, barem neko vrijeme, tješiti da je malo vjerojatno da će neki od tih pokušaja nositi naslov Hrvatski film.
OCJENA: 8/10