PIŠE: Nenad Vukušić
Usprkos 13 nominacija za Oskara, Priča o Benjaminu Buttonu nije veliki spektakl kakvim ga prikazuje reklamna mašinerija distributera koji nam ga je servirao prije dodjele Oskara. Ovaj je film, baziran na kratkoj priči F. Scott Fitzgeralda, životna priča osobe koja se rodi kao starac a umire kao beba, prepun klišeja unatoč mjestima na kojima bi htio svijetu poslati neku dublju poruku. Film započinje čitanjem dnevnika izvjesnog Benjamina Buttona, u posjedu starice koja je na samrti. I tako skoro tri sata, bez nekog velikog događaja.
Uz najbolje specijalne efekte, šminku i glumce na svijetu, u tri sata svog trajanja ovaj film razočarava time što se u njemu ne događa gotovo ništa. Mijenjajući svjetske lokacije i situacije glavni protagonist ne pokazuje nikakve emocije niti turbulencije. On jednostavno stoji i postoji, dok svijet oko njega radi svoje bez njegovog sudjelovanja čak i ako je riječ o njegovom životu. Sve je Benjaminu svejedno. Ljubav, seks, senilnost dolaze i prolaze, a on im se čak niti ne čudi. Od početka znamo kako će priča završiti, ali smrt je Brad Pitta u njegovoj ulozi stigla puno prije, njegova je uloga beživotna od početka. Džaba mu sva čuda moderne tehnologije, kad lik nema dušu i za isti se uopće ne želimo vezati. Čak je i tragična ljubavna priča velikih imena sa plakata, za kojom žude sve žene u publici, prilično mlaka i bez djelovanja. On se pomlađuje, a ona stari. Koga briga. Zabrinjavajuće je jedino to što kćer, u čijoj se glavi odvija ovaj film, tako malo zna o životu svoje majke?!
Kako i doliči filmu u kome je sve naopako, najbolji dio filma, upravo je onaj na početku. Priča o uraru kojem sin pogine u ratu, pa on odluči napraviti sat koji ide unatrag, ne bi li vratio vrijeme i tako vratio u život sve mladiće izginule u tom istom ratu. Prekrasno snimljen, pun epske patetike kakvu ostatak filma očajnički treba, ova epizoda potone iz toplih zlatnožutih u tužne sivo plave kadrove, nakon čega slijedi dosada.
Tri sata ničega dijelom su krivnja scenarista Erica Rotha, koji je izrezao duhovitost originalne priče i zamijenio je strelovitim skokovima kroz prostor i vrijeme koji nam ne dopuštaju ikakvo vezivanje sa ovim tragičnim junakom. Redatelj se, čini se, nije baš snašao s tim materijalom pa smo dobili tehnički sjajan, ali empatijski jadan film. Besmrtnim riječima jednog pjesnika: "ne osjećam ništa, samo se sjećam".
Ocjena: 3/10