Zodijag: Pripovjedka o sumljivom tipu
Hrvatska, 2015.
Režija: Branko Štrmec
Uloge: Luka Dragić, Goran Bogdan, Tihana Lazović, Leona Paraminski
ocjena 8,5 / 10
Serijski ubojica odlučuje upisati večernju školu, razočaran što su mu mediji, izvještavajući o njegovim gnjusnim umorstvima, nadjenuli nadimak ‘Zodijag’ zbog iznimne nepismenosti poruka koje ostavlja na leševima žrtava. Topla priča o teretu neinformiranosti i važnosti obrazovanja zamaskirana u napet triler s elementima crnog humora i obiljem over-the-top, brutalnih ali vizualno fascinantnih kadrova sadističkog iživljavanja od prve do posljednje scene plijeni pozornost visokom produkcijskom vrijednošću i sporadičnim trenucima scenarističke genijalnosti, ali teško da bi Štrmecov prvijenac u ovolikoj mjeri zasjao da mu na raspolaganju nisu stajale dobro istrenirane, pouzdane snage domaće filmske i kazališne scene.
Luka Dragić čitavo vrijeme savršeno utjelovljuje protagonista, vješto balansirajući momente čiste poremećenosti s predasima iskrene naivnosti i gotovo dječje ranjivosti. U Zodijagu, Dragić ne samo da glumi dobro – on jest Zodijag. Izgubljeni pojedinac u vrtlogu suvremena bešćutna svijeta, društva koje ne pokazuje razumijevanje za nesavršenost, kolektiva koji ne nudi prihvaćanje, medija koji ne praštaju ije i je. Al pari s (više ne toliko) mladim glumcem ekranom šeću domaća iskusnjara Goran Bogdan (Broj 55, Sonja i bik), kao ekscentrični profesor hrvatskog dosljedan u kvalitetnom odabiru uloga koji u posljednje vrijeme pokazuje, pomalo suzdržana Leona Paraminski, vjerojatno obuzdana okovima vrlo uskog manevarskog prostora koji joj je dodijeljen, te iznimno nadahnuta Tihana Lazović, simpatična Zadranka kojoj je Šuti, usprkos tituli kino-fijaska koja mu je prišivena, očito poslužio kao odskočna daska za demonstraciju visoke razine talenta.
Glumački dio, iz moje subjektivne, raznim domaćim drametinama načete perspektive, djeluje zaista besprijekorno. Jedine eventualne zamjerke možemo uputiti na adresu scenarista-debitanata Volarevića i Krištofić.
Kontroverzna i hrabra scena nagog hrvanja profesora i učenika.
U hvalevrijednom pokušaju da Zodijagov lik prikažu u svoj njegovoj dubini i kompleksnosti, mladi pisci pomalo su zaboravili preostale likove, kojima je uistinu posvećena tek skromna količina pažnje, učiniti ičime više osim kartonskih figura koje djeluju kao da su prisutne tek u svrhu scenografije. Više je prostora, ako ništa drugo, definitivno zaslužila Lazovićkina Mima, Zodijagova kolegica iz večernje škole kod koje ide na instrukcije iz padeža, kako mu se slučajno ne bi ponovilo ono sramotno Ubijo sam ih svih, na kojem mu se u svojoj reportaži s mjesta zločina narugao čak i Index.
Pažljivo doziranim i uglavnom fino tempiranim crnim humorom mladi redatelj Štrmec lukavo presijeca narativ, spašavajući mnoge scene baš u trenucima kad se čini da se spremaju utonuti u telenovelističko rasipanje. Za film ovoliko mračne prirode, kad malo razmislim, humora ima u zbilja iznenađujućim količinama, što Zodijaga odmiče od fazona limitirane društvene kritike obilježene popovanjem i pretencioznošću, a spomena je vrijedna i jedna scena koja se otvoreno poigrava idejom homoseksualnosti, u sjećanje prizivajući kultni australski Wake in Freight. Boljke većine svojih generacijskih kolega filmaša Štrmec je bezbolno i pronicljivo izbjegao, ali mizanscena i održavanje ritma ipak ostaju aspekti u kojima je vidljiv očit prostor za napredak. Ne treba biti previše strog, doduše. Domaći filmovi rijetko su ispadali ovoliko zabavni.
Sven Mikulec powered by fak.hr