Simbolički se dočarava osjećaje kroz izmišljenu priču o drugom planetu u čije znanstveno objašnjenje podloge priče bolje ne ulaziti i ignorirati.
Glavna junakinja je očito osoba sa emocionalnim raskorakom sa životom i razumom koja uz to ima i određene supermoći i jednostavno ispada emocionalni invalid ne svojim ponašanjem ili stanjem nego eto tim mogućnostima kako se kasnije to nekako racionalizira.
U svemu tome se lijepo ocrtava i čisti narcizam u glavnim crtama, koji se ispoljava odnosno iživljava u trenucima potencijalne planetarne katastrofe, a ta ulazi u plan tek u drugom dijelu filma.
Sve zajedno daje neki rezultat impresivne kinematografije i pokušaja izazivanja osjećaja melankolije u gledatelju preko ono malo emocionalno obijesne radnje što se u ovako jednoj pustoši dugih scena uspije ispratiti.