Film Melankoliju sam bio gledao u kinu i moja prva reakcija je bila wow, koje prelijepe umjetničke scene na početku, malo previše usporene i razvučene i uz prepompoznu glazbu u stilu 2001.: Odiseje u svemiru. Zatim, napokon, počinje radnja. I nižu se minute i ja si mislim koji je ovo blesavi film, pa ništa se živog ne događa. I zaista početak djeluje poput kakvog filma apsurda gdje više ne znate gdje ste. U trenutku kad se spremate ustati iz sjedala ili prebaciti kanal na televiziji, oho, nešto se ipak počinje događati. Napokon nekakva mistika i naznaka da će biti nešto od filma. Ponovno se vraćate natrag i udobno namještate u naslonjač i shvaćate da vas film počinje sve više obuzimati i uvlačiti u sebe. Uskoro se pojavljuje prekrasni planet zvan Melankolija i od tog trenutka film vas ima. Do kraja ćete biti na rubu sjedala, a kad završi shvatit ćete da ste gledali nešto što nećete isprva moći opisati, ali što je utjecalo na čitavo vaše biće.
Na kraju filma u kinu je nastao takav tajac da se ni muha nije čula, nitko se od gledatelja nije pomaknuo, kihnuo, ispuhao nos, nakašljao se ili pisnuo riječ. Vladala je potpuna tišina. Svi su u gledalištu bili tako opčinjeni da su ostali sjediti u svojim sjedalima do kraja odjavne špice, a neki i duže, te potom u tišini i bez riječi, vidljivo dojmljeni pogledanim, napustili kino. Takvu atmosferu vjerojatno više nikada neću doživjeti, takav jedan utjecaj na gledateljstvo kakav je imao ovaj film.
Zbog zvučne podloge i dojma (u pojedinim scenama doslovce čujete kako se ubrzavaju otkucaji vašeg srca i krv šumi žilama vašeg tijela), ovaj film treba pogledati u pravom kinu ili kućnom sa zvučnicima razmještenim uokolo. Ne znam kakav će dojam film ostaviti na vas, ali mene se jako, jako dojmio. Preporučam da pogledate i donesete vlastiti sud.