Makar antiratne teme su već poprilično otrcane do sada, eto novog pogleda u ratove koji se službeno ne vode u nikakvim medijima, one plaćenika i one u samim ljudima.
Autor je još jednom socijalno odnosno politički angažiran u temi, a manjak akcije u filmu može se pripisati i socijalnom budžetu filma koji svejedno ne zakida pričom što je svakako pozitivna stvar.
Film upozorava o posljedicama Iraka koje su još uvijek u jeku, novog doba što jednog dana dolazi i nama plaćeničkih korporativnih vojsci koje stoje izvan svakog zakona i posljedice koje takve ekskurzije imaju na apsolutno sve koji su na bilo koji način povezani sa time, kako je i prikazano u ovom filmu.
Poanta filma je da zbivanja u Iraku utječu na cijeli niz ljudi koji su u bilo kojoj vezi sa njima bili u doticaju i to u pravilu na pogubne načine.
Film predstavlja verziju Ken Loacha gdje nema sretnog završetka u filmu jer se želi naglasiti zaključak kako u ratu ipak nitko ne pobjeđuje...