Z For Zachariah
SAD, 2015., 95 min.
Režija: Craig Zobel
Uloge: Chiwetel Ejiofor, Margot Robbie, Chris Pine
ocjena 8 / 10
Kad sam prije pet godina hodao uokolo i preporučivao svim živima Cestu (The Road), postpokaliptičnu dramu Johna Hillcoata temeljenu na meni odličnoj McCarthyjevoj istoimenoj knjizi, ušao sam u nekoliko grubljih verbalnih izmjena s dvojicom prijatelja. Ove ljude poznajem od osnovne škole, s njima sam blatom gađao prozore jedne osobito bezobrazne babe, izrađivao lukove i strijele, snimao kvartovsku verziju Matrixa. Jedini tko je pogriješio u cijeloj toj raspravi o (po njima vrlo upitnoj) vrijednosti Ceste bio sam ja, i to kada sam im uopće pristupio s naivnom idejom da će se nešto ovako sporo, nedogađajno i suptilno dopasti dvojcu čiji se filmski apetiti od mojeg razlikuju kao nebo i zemlja. Tu sam naučio vrijednu lekciju da se ukusi drastično razlikuju, gradivo sam ponovio kad sam sestru i njezine prijatelje kasnijih godina slao u kino na Zodijaka i Tucker i Dale protiv zla. S godinama sam postao, ako ne pametniji onda barem osvješteniji, pa ću ovu preporuku započeti jasnim i glasnim upozorenjem: tražite li u postapokaliptičnoj priči Živi mrtvaci zombije i The Last of Us pucačinu, tražite li u filmu općenito izraženu događajnost, ne osjećate li naklonost prema tihim, sporim i kontemplativnim filmovima, ne veseli li vas otkrivanje više ili manje očitih simbola i metafora – tražite dalje. Z kao Zachariah nije za vas. Svi ostali, čujte i počujte.
Negdje u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, svijet je poharala neodređena katastrofa očito barem djelomično nuklearne prirode. Nikakav širi geopolitički kontekst ne dobivamo, nikakav širi kontekst nije nam potreban da upoznamo Ann, mladu djevojku u možda kasnim tinejdžerskim godinama koja se sama brine za poljoprivredno imanje nekim čudom pošteđeno nuklearnog zagađenja. Ann, kao dijete lokalnog pastora, čvrsto vjeruje da je njezin dom spašen Božjom intervencijom. Ona uzgaja vlastitu hranu, crpi mlijeko iz jednako zdravih nekoliko krava na svojoj farmi, povremeno šeće do obližnjeg gradića po par naslova iz knjižnice, zaštićena nesavršenim plastičnim odijelom, pa žestoko riba otrovne čestice prašine sa svog tijela uz pomoć vode iz bunara. Na jednom od svojih izletničkih istraživanja u pratnji vjernog joj psa, Ann se šokira kad nabasa na još jednog preživjelog – pomalo ekscentričnog znanstvenika Johna Loomisa, kojeg ne stigne na vrijeme upozoriti da se ne kupa u zagađenom jezercu.
Oboljelog Loomisa ona će zatim danima njegovati u svojoj kući dok se ovaj potpuno ne oporavi, a zatim će joj on, iskusan znanstvenik i popriličan znalac što se tehnike tiče, olakšati život pronalaskom benzina, popravkom traktora i sličnim dobrodošlim gestama zahvalnosti. Da su im svjetonazori i znanje o svijetu ništa manje različiti od boje kože, ovaj će dvojac shvatiti kad Loomis predloži da poruše kapelu u kojoj je njezin otac nekoć propovijedao kako bi napravili mlin potreban za napajanje farme električnom energijom. Dok se Ann i Loomis navikavaju surađivati i polako grade prihvatljivo mjesto za suživot, neokaljani planinski zrak vrlo brzo ispunjava neizbježna seksualna napetost koja ovu priču pretvara u američku postnuklearnu verziju Adama i Eve. Ali Loomis nigdje ne žuri – cijela je vječnost pred njima da razviju svoj odnos ‘kak spada’. Nije da postoji itko tko bi im mogao stati na put. Da se pametni znanstvenik gadno zajebao postaje jasno kad Ann na proplanku jednog jutra nabasa na mladog južnjaka Caleba, bivšeg rudara u potrazi za utočištem.
Mislim da je paralela s Cestom prilično opravdana. Sličnost između ovih dvaju filmova počiva na nekakvom generalnom okviru unutar kojeg se pripovijeda priča, kao i na onome što se nalazi pod redateljevim mikroskopom kad se odstrane sve distrakcije: ljudska priroda. Za razliku od Ceste, međutim, ovdje nije svatko prepušten sam sebi, solidarnosti nije iščezlo iz zaleđenih ljudskih srca, ljudi ustvari pomažu jedni drugima i raširenih ih ruku dočekuju u svojim kućama. Za razliku od Ceste, isto tako, ovdje je prisutno i do određene mjere obrađeno pitanje vjere, pa i pitanje rase. I jedan i drugi film usporenog su tempa, nadu polažu na odlične glumačke izvedbe i izvrsnu fotografiju, oba se djela klone prekomjernog (ili čak ikakvog!) objašnjavanja. Temeljen na romanu Roberta C. O’Briena iz 1974. godine, Z kao Zachariah u smislu adaptacija prilično je nedosljedan izvoru, barem koliko nenačitan mogu vidjeti iz dostupnih analiza romana. Za razliku od dvoje protagonista u originalu, u filmu Craiga Zobela imamo ljubavni trokut, ali daleko je to od ikakve sapunice. Kad mislite da ste jedini muškarac na svijetu, s ostatkom života ispred sebe da napravite obitelj i izgradite novu budućnost, vaga moći i važnosti može se drastično pomaknuti otkrićem dosta mlađeg, sirovog, nabildanog i južnjački šarmantnog pastuha koji se, proklet bio, nekako ušuljao u vaš vlastiti Rajski vrt. Zobel obraća veliku pozornost na ovu promjenu snaga, puno je pažnje posvećeno dvosmislenoj, višestrukoj karakterizaciji likova, a njegovu viziju kompleksnosti i dubine fino prate glumci koji su se očito potrudili dati sve od sebe. Uz Chiwetela Ejiofora (12 godina ropstva, Djeca čovječanstva), odličnog u svim nijansama njegova kompleksnog lika, tu su i Margot Robbie (Vuk s Wall Streeta) i Chris Pine (Zvjezdane staze), oboje predani, oboje uvjerljivi. Ponavljam, uz fotografiju Tima Orra, tematski raznolik i vješto napisan scenarij Nissara Modija, gluma je najjači adut ove intrigantne drame smještene u uvjete koje nije tako teško zamisliti u nekoj bliskoj budućnosti.
Zbunjuje li vas naslov filma (jer nitko u filmu ne zove se Zachariah, osim možda one krave kojoj se nitko ne obraća), radi se o još jednoj simbolici: ako je Adam prvi čovjek na svijetu (Ann u sobi ima knjigu koja se zove „A for Adam“), Zachariah bi trebao biti posljednji, gledano zakonom abecede. (Doduše, Željko ili Živorad bili bi precizniji izbor.) Simbolike filmu zbilja ne manjka, poput, naprimjer, prezimena glavne junakinje (Burden) ili nešto kompliciranijeg Loomisovog i Calebovog inzistiranja da se poruši crkva, zaštitni znak njezina oca. Ono što se meni osobno najviše svidjelo dinamika je ljubavnog trokuta koji se od svih ostalih peripetija romantične vrste razlikuje po tome što poraženi u duelu za Anninu naklonost ne gubi samo životnu partnericu – vrlo vjerojatno gubi šansu za preživljavanjem. Loomis i Caleb to vrlo dobro znaju, njihove su namjere vidljive otpočetka i ta napetost praktički nosi cijelu drugu polovicu filma.
Za kraj, spomenut ću da je, čini se, mnoge zbunio završetak filma, iz jednostavnog razloga što je redatelj odlučio ne prikazati neke odlučujuće trenutke, ostavivši otvorena vrata za nekoliko interpretacija. Ovo, međutim, nije jedan od onih forsirano otvorenih krajeva. Ne cijenim kad filmaši ostave ključno pitanje neodgovorenim samo da bi se pobrinuli da se njihovu filmu pripiše epitet poput ‘intrigantnog’. Vjerujem da je sasvim jasno što se dogodilo u posljednjih desetak minuta filma: svi potrebni tragovi koji upućuju na odgovor prisutni su kroz cijeli film, samo ga se treba koncentrirano pratiti. Z kao Zachariah više je nego pristojna postapokaliptična priča o ljudskom duhu i urođenom nagonu za preživljavanjem, a zbog izvrsnih glumaca čije je samo ime neka vrsta solidne preporuke nadam se da će doprijeti do velikog broja ljudi.
Sven Mikulec powered by fak.hr