"Barbara Kolar je, nažalost, u svojoj punijoj fazi"

Otvorena nova tema!

Forum - mojtv.hr - Prijedlozi, kritike - KONTAKT FORMA!

A Duška nitko ne spominje koji je u toj fazi oduvijek i zauvijek!

Jednom sam, dok je jos radila na Anteni napisao mail i poslao joj sli mi nikada nije odgovorila... Šaljem ga stoga opet, možda ga procita pa ki se javi... Draga Barbara.... Isprva, dopustiti ću si krajnju nepristojnost pa ću, u ovom kraćem mailu izbjegavati bilo kakvi oblik persiranja... Čitam neki dan interview s tobom i gle čuda, zamijetim da „...u našoj samostalnoj i neovisnoj te svima prijateljskoj Hrvatskoj nema muškaraca koji bi zadovoljili tvoje standarde“. Kako sam po prirodi vrlo tašt odmah sam se osjetio prozvanim, jer držim bitnim naglasiti da primjeraka koji vrijede još uvijek ima...a da pritom ne slušaju narodnjake već znaju vrijednosti Simon&Garfunkel-a i njihove npr. Bridge Over Troubled Water“. Činjenica da žene oduvijek tvrde kako: „...im izgled nikako nije važan ukoliko je netko dobra duša“ mi baš i ne drže vodu. Stoga, ja ne nosim sandale i dokoljenke u isto vrijeme, nemam naušnicu križić u uhu te jasno, NIKADA ne nosim trenirku i cipele u isto vrijeme. Nadalje, ne nosim tupe te shodno toga ne strahujem od iznenadnog refula bure (poput nekih naših starijih pjevačkih legendi) i apsolutno sam proporcionalno građen a, unatoč tome što nisam modni mačak, znam složiti garderobu na sebi da kako-tako izgledam. U nastupu ove samohvale držim bitnim naglasiti i da mi za sada nije potrebna čaša na noćnom ormariću u koji bi prije sna potopio gebis. Čak štoviše, da sam porijeklom iz sela pored npr. Gline ili Muća mogao bi pred dućanom bez velikih problema sa zubima otvoriti dvije gajbe pive bez da trepnem okom. Znači, nakon prvog dijela možemo sa sigurnošću reći da ispunjavam neke osnovne norme izgleda. Ajmo onda dalje... Dovoljno sam visok da bez ičije pomoći ili stolice mogu dohvatiti stvari s gornjeg ormarića u kuhinji no držim bitnim naglasiti da nemam visinu prosječnog košarkaša. Što mi i nije neki hendikep jer je opće poznata činjenica da takvi obično negdje zapnu glavom, imaju broj noge 57, krevet im mora biti duljine najmanje dva i pol metra (što obično izluđuje in-dizajnere). Jedina prednost takvih visokih likova je što prije može uočiti tramvaj u dolasku a bez toga se, ako ćemo iskreno, može u životu. Moj izgled se može najblaže rečeno usporediti s mixom Georga Clooneya i Zorana Predina s razlikom što ja govorim hrvatski i imam bitno manje love... U suživotu sam odličan no, odmah naglašavam da ću sigurno zaboraviti kada ti je rođendan najboljoj prijateljici (ako ćemo iskreno i da joj zapamtim ime će mi trebati bar dva mjeseca). Pokušati ću kuhati ali kako po prirodi nisam dovoljno sposoban fokusirati se na dva lonca u isto vrijeme nešto će vjerojatno zagorjeti. Opekotine drugog stupnja u predjelu abdomena i gornjih ekstremiteta također nisu isključene. Tipično muški gajim nesebičnu sklonost nogometu. I rukometu. I košarci. I skijanju. I...svakom jebenom sportu koji postoji na ovoj planeti (osim kriketu ali to ionako igraju anemični narodi pa ga i ne cijenim nekom aktivnošću). Shodno tome, kada igra hrvatska nogometna repka nervozan sam. U pravilu pet dana prije utakmice i još dva dana nakon iste (ako izgubimo kriza traje do sedam dana tijekom kojih ne jedem, ne spavam, ne kupam se i povremeno plačem u špajzi). Sklon sam gledanju Seinfelda dok vani pada kiša. Po osmi puta „The Usual Suspects“-u sa neponovljivim Kevinom Spaceyom također, koncertu RHCP u Berlinu ili Predina u GG. Obožavam putovati i radije ću sjediti na kiši u Nazzare-u nego biti na Cvjetnom za sunčanog dana. Ponekad sam sklon biti slon pa se gurnuti i velikodušno pokušati popraviti nešto po kući (što će redovito završiti porezotinom ili šarafcigerom zabodenim u jedan od ekstremiteta)... Na pitanje:“...kako mi ovo stoji“ uvijek ću odgovoriti sa „odlično“ iako nemam blage veze da li ocjenjujem cipele, frizuru ili košulju... Mislim da bi mogao naučiti svirati gitaru sa isključivom nakanom sviranja nekome uz čašu crnog vina negdje na pješčanoj plaži. I saksofon isto. Čembalo također nije isključeno no njega bi malo teže bilo gurati po pijesku. Psi me obožavaju. Iz jednostavnog razloga jer sam sklon podmititi ih razno raznim psećim kolačićima. Priznajem međutim da nisam posebno sretan kada ih moram šetati ujutro u 05:00 sati po kiši. Ni uvečer ne umirem od oduševljenja...jasno... Sportsku odjeću nakon treninga ostavljam svugdje. Poseban razlog za to nemam a opravdanje bi moglo biti:“...jbga, nisam znao da ti to smeta“. Afiniteti su mi blisko vezani uz sportske aktivnosti. Ako netko nesmotreno na plaži ostavi ronilačko odijelo za sekundu sam u njemu i pokušati ću izroniti....nešto. Na Maslenici ću redovito stati i skočiti bungee a svaku loptu koja doleti do mene ću vratiti odmjerenim udarcem nakon par prokušanih finti kako bi zadivio okolinu svojim nogometnim umijećem. Pokušao sam jednom klizati i razbio sam se pa od tada izbjegavam glumiti Sandu Dubravčić. Bio sam duboko uvjeren da je badminton za gay ekipu dok nisam odigrao par partija što je umalo završilo mojom reanimacijom te davanjem pomoći „usta na usta“ od strane čistačice. Umjeren sam ali mi psovka može izletjeti iz ustiju (pogotovo u prometu kada mi dida sa šeširom na glavi oduzme prednost u prometu). Ili kada mi naš ministar tvrdi da je u Jadranu pronađeno toliko nafte da smo“...evo već sutra svi šeici“. Ili kada mi Hajduk izgubi... Stoga, kada pročitaš ovo pismo samohvale, nameće se logično pitanje... „Ne bi li takvog frika rado upoznala sa svojom najkritičnijom prijateljicom, kumom a moguće i članovima bliže obitelji na nekoj svadbi svoje polusestrične?!?I nije li ipak moja procjena da nema pravih muškaraca na brzinu donesena"?!? Toliko od mene... T