Čini mi se odveć niska ocjena 6 za ovako dobar film. Fotografija oduševljava, čemu je pripomoglo ono dobro iskorišteno plamteće sunce i činjenica de je film ipak sniman u, rekla bih, autentičnom selu Hercegovine ili dalamatinske zagore, gdje su ulice još uglavnom kamene i prašnjave i uz koje se još čuvaju kakva vremešna stabla možda bajama(badema) za hladovinu, a sve to noću dobiva novi ugođaj, jer, osim zbog mraka, zbog okašnjele urbanizacije nema ulične rasvjete pa i nebeska tijela očaravaju onog tko ima oči.
Scenarij ne zaostaje za fotografijom. Vrlo su jasne uzročno-posljedične veze problema likova, a pritome mislim da je uistinu simptomatično za jednog frustriranog čovjeka da se iskaljuje na svojim najbližima i da lamentira i prigovara zbog stvari zbog kojih u stanju većeg zadovoljstva ne bi, zatvarajući tako sebe i članove svoje obitelji u jedan začarani krug potiskivanja i razočarenja. Scenarist, za te tako uobičajeno ljudske reakcije, ima jako dobar nos te zadivljuje prirodnost kojom nastupaju likovi u takvim nategnutim situacijama, čemu naravno pridonosi i sam readatelj, da ga ne zaboravim.
Izmjena dana i noći, godišnjeg odmora jedne obitelji, u jednom ljetnom tjednu, neizostavna u ovom filmu, intenzivira kod gledatelja znatiželju baš tako postupno, kako u životu nastupaju nadolazeće mjene, a kojih prije nego što dođu nismo ni svjesni pa nam se čini da ih nismo zapravo sami pripremali, kao što najčešće ipak jesmo.
Uloga podstrekača, razrješavanja obiteljskih drama, spretno je dodijeljena naizgled beznačajnom pojavljivanju jednog nevinog kenjaca, tj. magarca, u kojem neki mudriji ljudi ipak vide svog ortaka ili most do onog kojeg vole.
Mnogo toga u filmu sam više ili manje namjerno propustila prokomentirati, možda će netko drugi.
Jučer sam ga pogledala prvi, ali zasigurno ne i zadnji puta.