Čini mi se odveć niska ocjena 6 za ovako dobar film. Fotografija oduševljava, čemu je pripomoglo ono dobro iskorišteno plamteće sunce i činjenica de je film ipak sniman u, rekla bih, autentičnom selu Hercegovine ili dalamatinske zagore, gdje su ulice još uglavnom kamene i prašnjave i uz koje se još čuvaju kakva vremešna stabla možda bajama(badema) za hladovinu, a sve to noću dobiva novi ugođaj, jer, osim zbog mraka, zbog okašnjele urbanizacije nema ulične rasvjete pa i nebeska tijela očaravaju onog tko ima oči.
Scenarij ne zaostaje za fotografijom. Vrlo su jasne uzročno-posljedične veze problema likova, a pritome mislim da je uistinu simptomatično za jednog frustriranog čovjeka da se iskaljuje na svojim najbližima i da lamentira i prigovara zbog stvari zbog kojih u stanju većeg zadovoljstva ne bi, zatvarajući tako sebe i članove svoje obitelji u jedan začarani krug potiskivanja i razočarenja. Scenarist, za te tako uobičajeno ljudske reakcije, ima jako dobar nos te zadivljuje prirodnost kojom nastupaju likovi u takvim nategnutim situacijama, čemu naravno pridonosi i sam readatelj, da ga ne zaboravim. Uloga podstrekača, razrješavanja obiteljskih drama, spretno je dodijeljena naizgled beznačajnom pojavljivanju jednog nevinog kenjaca, tj. magarca, u kojem neki mudriji ljudi ipak vide svog ortaka ili most do onog kojeg vole. Izmjena dana i noći, godišnjeg odmora jedne obitelji, u jednom ljetnom tjednu, neizostavna u ovom filmu, intenzivira kod gledatelja znatiželju baš tako postupno, kako u životu nastupaju nadolazeće mjene, a kojih prije nego što dođu nismo ni svjesni pa nam se čini da ih nismo zapravo sami pripremali, kao što najčešće ipak jesmo. Mnogo toga u filmu sam više ili manje namjerno propustila prokomentirati, možda će netko drugi. Jučer sam ga pogledala prvi, ali zasigurno ne i zadnji puta.