Na prvu mi se činilo da film pokušava poslati nekakvu poruku o zanemarivanju vlastitih ali i tuđih vrijednosti uspoređujući je s poezijom, tj. umjetničkom nadarenošću djeteta u današnjem (pre)racionaliziranom svijetu. Umjesto toga, film je više o krizi srednjih godina i potrazi za vlastitim identitetom, nepodmirenim potrebama i željama. Problem je taj što film ne posvećuje dovoljno pažnje toj krizi da ju objasni.
Dobro prikazuje Lisinu opsesiju djetetom iz vrtića, njenu čežnju za nekim vlastitim samoostvarenjem i kako zapravo više voli djetetov talent nego njega samoga. Njena opsesija prelazi granice u tolikoj mjeri da zanemaruje svoju obitelj i moguće posljedice. To je sve ok, ali u filmu nema pravog prikaza kako je ta kriza počela. Njen suprug je drag i dobro namjeran, ne slažem se s opisom filma gdje je opisan kao neobazriv, ne razumije ju, to je istina, ali ne ostavlja dojam nekog neobazrivog već da je njihova međusobna komunikacija površna. Djeca su prilično odrasla i kreću svojim putevima i tu postoji udaljenost, opet ok jer je to etapa roditeljskog života s kojom se lako poistovjetiti. Razlozi za nezadovoljstvo Lise su tu, međutim nisam imao dojam da išta prikazano u filmu ne objašnjava zašto je toliko pogađena time da donosi tako ekstremne odluke kojom ugrožava i sebe i svoje bližnje. Kao da mi film nije dobro dočarao težinu njezine situacije da bih razumio zašto se odlučila za takve očajne pothvate.
Mogu razumijeti da ovaj film može pogoditi „u sridu“ i omogućiti svoju vrstu projekcije na lika koji se ne osjeća ispunjeno i zadovoljno svojim životom. Bez obzira na to, narativno mi se čini slab i film je mogao napraviti puno više s tom ozbiljnom temom. Film očito ima neku poantu koju želi prenijeti ali ju je na kraju ipak zaobišao dosta širokim lukom.