Na prvu mi se činilo da film pokušava poslati nekakvu poruku o zanemarivanju vlastitih ali i tuđih vrijednosti uspoređujući je s poezijom, tj. umjetničkom nadarenošću djeteta u današnjem (pre)racionaliziranom svijetu. Umjesto toga, film je više o krizi srednjih godina i potrazi za vlastitim identitetom, nepodmirenim potrebama i željama. Problem je taj što film ne posvećuje dovoljno pažnje toj krizi da ju objasni.
Dobro prikazuje Lisinu opsesiju djetetom iz vrtića, njenu čežnju za nekim vlastitim samoostvarenjem i kako zapravo više voli djetetov talent nego njega samoga. Njena opsesija prelazi granice u tolikoj mjeri da zanemaruje svoju obitelj i moguće posljedice. To je sve ok, ali u filmu nema pravog prikaza kako je ta kriza počela. Njen suprug je drag i dobro namjeran, ne slažem se s opisom filma gdje je opisan kao neobazriv, ne razumije ju, to je istina, ali ne ostavlja dojam nekog neobazrivog već da je njihova međusobna komunikacija površna. Djeca su prilično odrasla i kreću svojim putevima i tu postoji udaljenost, opet ok jer je to etapa roditeljskog života s kojom se lako poistovjetiti. Razlozi za nezadovoljstvo Lise su tu, međutim nisam imao dojam da išta prikazano u filmu ne objašnjava zašto je toliko pogađena time da donosi tako ekstremne odluke kojom ugrožava i sebe i svoje bližnje. Kao da mi film nije dobro dočarao težinu njezine situacije da bih razumio zašto se odlučila za takve očajne pothvate.
[spoiler/više u kompletnom prikazu teme]
Mogu razumijeti da ovaj film može pogoditi „u sridu“ i omogućiti svoju vrstu projekcije na lika koji se ne osjeća ispunjeno i zadovoljno svojim životom. Bez obzira na to, narativno mi se čini slab i film je mogao napraviti puno više s tom ozbiljnom temom. Film očito ima neku poantu koju želi prenijeti ali ju je na kraju ipak zaobišao dosta širokim lukom.