Film je u biti dobro upakirana kostimirana revija.
Glavna uloga nisu ni glumci ni radnja nego kostimi, manekeni koji ih nose. A sve se to potrudilo zamotat u celofan priče o proboju devetorice do slobodnog teritorija kako bi se filmu dala dramatizacija te neizostavnim začinom za takav genre - atraktivnim akcijskim scenana kako jelo ne bi bilo bljutavo.
Najljepše kostime ima naravno banda koja je najviše u kadru, ona čiji su manekeni najljepši i oko kojih se vrti cijeli film. Osim manekenskog stasa i raskopčanih prsluka koji pokazuju njihove izrađene trbušne mišiće, lijepa lica u krupnim kadrovima dodatni su plus. Vizuelna kulisa im dolazi kao naručena: noć u kojoj njihove atletske figure i kostimi još više plijene pažnju gledatelja.
Sve to iz pozadine prati dobar soundtrack koji filmu daje ocjenu više: sintisajzerski rock instrumental prošaran tvrdim, reskim rifom gitare kada se bježi ili ide nevolji u susret (Barry De Vorzon) predosjeća opasnost i stvara napetost (Genya Raven - Love Is a Fire), a dobar soul s odličnim vokalnim dionicama kad se želi potcrtati očaj i bezizlaznost situacije (Arnold McCuller - Nowhere To Run).
Najbolja scena: Coney Island ulazak u vagon podzemne željeznice.