Pa ja nisam stekla dojam da su sami odabrali izolaciju. Medij je predstavljen kao netko tko uopće ne može uspostaviti odnos zbog svog "prokletstva", kako on to naziva, malom netko umre, sigurna sam da to nije htio i da ne spojlam dalje da opet ne jambraju. Dalo bi se vjerojatno razgovarati o tome kako samoću traže inteligentni ljudi i kako ona oplemenjuje, ali mislim da u ovom filmu zaista nije o tome riječ.
Mislim da je glavno pitanje filma bilo ima li života u životu ili je sve samo naš neuspjeli pokušaj života i suživota ili utjehu i eventualni smisao možemo tražiti samo onkraj života tj. u smrti. Očito je tvoja perspektiva drugačija kad misliš da su sami odabrali usamljenost. Ja mislim da čovjek uglavnom ne odabire samoću nego da mu se ona nameće, da ljudi ljude odbacuju, da ljudi umiru, da napuštaju jedni druge, da neki odnose uopće nisu u stanju uspostaviti pa "pribjegavaju" samoći kad dođu do zida kojeg ne znaju prijeći, a da uopće nemaju Ašpergerov sindrom. I i dalje mislim da Eastwood obrađuje temu usamljenosti ili ako baš hoćeš neshvaćenosti. Gran Torino nisam dugo gledala pa neću komentirati. Pogledaj A perfect world, Million dollar baby ili Mystic ...ima ih, itekako se Eastwood bavi samoćom. Možda samoća nije okosnica potonjih, ali je vrlo prisutna.