Veliki broj dokumentaraca prikazuje vojne strategije, vojne uspjehe i vizonarske ideje, a ne sjećam se da sam gledao mnogo psihoanalitičkih dokumentaraca. Stoga mislim da je ta dilema dokumentarni ili igrani film deplasirana.
Po meni bi mnogo poštenije bilo posmatrati ovaj film kao fikcionalnu, izmišljenu psihološku (nikako psihoanalitičku) dramu čiji likovi nose stvarna povijesno relevantna imena i stvaljeni su u stvarni povijesni kontekst. Biografiju Aleksandra Velikog poznajem površno, kroz opću naobrazbu, ali vidio sam da dosta internetskih forumaša koji se pozivaju na kompetentnost u tom polju smatraju ovaj film povijesno netačnim, ali ovo je igrani film koji ima potpunu slobodu da fikcionalizira šta god mu se prohtije.
Ne mislim ja da Stone ovdje (psiho)analizira stvarnog Alexandera i stvarne ljude oko njega, nego stvara i prikazuje fikcionalne likove kompleksne psihološke karakterizacije. Za takvo nešto mnogo su prikladnije umjetničke forme, posebno književnost i film nego dokumentarni prikaz koji uglavnom (mada ne uvijek) teži egzaktnosti.
Ipak, veliku krivicu za hejt povjesničara prema filmu snosi i Stone, jer kroz potpuno promašen lik starog Ptolomeja gotovo da na silu pokušava umetnuti ili podebljati tu dozu (pseudo)dokumentarnog. Ipak se na kraju saopćava da su Ptolomejevi zapisi davno izgubljeni, što opet predstavlja priznanje fikcionalizacije i daje filmu legitimnost. Lik starog Ptolomeja je promašen i zbog toga što on ima ulogu nekakvog tumača, interpretatora, a radnja i karakteri su već sami po sebi dovoljno jasni i kompleksni pa je Anthony Hopkins tu sasvim nepotreban.
Čak mislim da bi film bio mnogo uspjeliji da se izvadi iz tog povijesnog konteksta. Zamislite da se Alexander zove Frodo, Hephaistion - Sam, Parmenion - Saruman itd. Mislim da bi dobili karakterno kompleksniji film od The Lord of the Rings, a povjesničari ne bi imali šta prigovoriti. Ali upravo tu Stone sebi finansijski skače u stomak. Ako već slijediš blockbustersku logiku, pa trošiš tolike novce na ušminkane prikaze borbi i stavljaš predramatizirane scene s Farrellovim čestim urlikanjem i stenjanjem, što će ti tako kompleksni likovi? Ako hoćeš na nešto trošiti grdne novce, baziraj se da napucaš efekte, akcione scene, scene bitaka, i da ponudiš masi nekog moralnog junaka s jasnim karakteristikama, napravi Froda, Batmana... a ne ovakvog Alexandera. Ali to skakanje sebi u stomak je meni ovaj film učinilo i više nego gledljivim.
Uzimajući u obzir negativne kritike i komentare očekivao sam vrlo malo od filma, ali sam zadovoljan dobijenim. Mislim da će mi ubuduće ovaj film prvo pasti na pamet, kad god bude govora o podcijenjenim filmovima.