Plošna priča u 3D animaciji
Nema dvojbe oko toga treba li pogledati dvodimenzionalnu ili 3D verziju animiranog filma "Čudovišta protiv vanzemaljaca". U nas još uvijek rijetka tehnika 3D naglasila je vizualni aspekt filma i učinila ga zanimljivim i atraktivnim (u slučaju da vodite djecu, mogli biste ipak imati poteškoća s nagovaranjem da kroz posebne naočale gledaju cijeli film). No, film ne čini samo slika – za dobru cjelinu potrebna je i suvisla priča, ako ne originalna, onda barem atraktivan miks već viđenog. Kako to nerijetko biva kod novijih crtića, mnoštvo scenarista (njih petoro uz dvoje autora priče) "skuhalo" je filmsko jelo slabije nego što bi se to od njegovih sastavnica očekivalo.
Film se sastoji od četiriju priča. Prva prati djevojku iz provincije Susan koja će uskoro ostvariti san i udati se za voljenog Dereka. Upravo uoči sudbonosnog "da", pogodit će je, poput božanske intervencije, meteorit zbog kojeg će narasti stotinu puta. Njezina priča o sazrijevanju u samosvjesnu mladu ženu relativno zaokružena, što se ne bi moglo reći za one njezinih kolega čudovišta (Doktora Žohara, znanstvenika koji se pretvorio u žohara; vodozemca zvanog Karika koja nedostaje; Boba, želatinoznog bića bez mozga, i plašljivog insekta pedesetak puta većeg od Susan).
Standardi Pixarovih filmova nedostižni za DreamWorks Animation
Karakterizacije čudovišta u „Čudovištima iz ormara“ za njih su nedostižan san i upravo taj neiskorišteni potencijal najveća je slabost filma. Zbivanja u svemirskom brodu korektne su akcijske scene, a za humor je zadužen nitko drugi doli američki predsjednik. Njegova inteligencija mnoge će podsjetiti na viceve o donedavnom stanaru Bijele kuće. U slabosti možemo također ubrojiti i slabe spojeve među pričama, te neinventivan rasplet (viđen primjerice u ne tako davnoj ''Fantastičnoj četvorki'').
Za Studio DreamWorks Animation koji stoji iza ''Čudovišta protiv vanzemaljaca'', ali i slabašnog ''Kung-fu pande'' i zabavnog ''Madagaskara'', standardi koje postavlja Studio Pixar (''Wall-E'') i dalje se čine nedostižnima.
Goran Ivanišević