Pogledah sinoć „Božji mač“ (jap. Kamui no ken; eng. The Dagger of Kamui), klasični anime koji nije baš za svačiji ukus, a preporučila bih ga svima vole nindže i imaju strpljenja za duge priče. Ovako je predstavljen na
www.filmski-programi.hrBožji mač (Kamui no ken)
Režija: Rintaro,132 min 1985., animirani, boja, 35mm,
Uloge: Hiroyuki Sanada (Jiro), Mami Koyama (Oyuki), Tarô Ishida (Tenkai), Yuriko Yamamoto (Chico), Ichirô Nagai (Andô Shouzan)
Scenarij: Mori Masaki (prema priči Toru Yanoa)
Fotografija: Iwao Yamaki; a: Takuo Noda
Sadržaj: U 19. stoljeću u Japanu, u vrijeme šogunata, priča prati mladog Jiroa, siroče, koji je ostavljen sam plutajući u brodu, zajedno s bodežom Kamuija koji dokazuje da je pripadnik plemena Ainu. Kada Jiro navršava trinaest godina, njegov je udomitelj ubijen, a on optužen za zločin te bježi. Tada upoznaje svećenika Tenkaija koji od njega stvara ninju. No, Tenkai nije ono što se čini...
Ako netko želi pogledati, preporučujem da ne traži daljnji sadržaj jer će si sigurno pokvariti užitak gledanja. Radi se o epskoj priči, u kojoj se isprepliću sudbine različitih zanimljivih likova, obiluje akcijskim sekvencama, uz nekoliko suptilnih mističnih elemenata (npr. nindže koji se služe iluzijama). U priču o sudbini fikcionalnog lika utkani su elementi stvarnih povijesnih događaja feudalnog Japana druge polovice 19. st., a pojavljuju se stvarne povijesne osobe koje ćete odmah prepoznati i iznenaditi se ili gledati s nevjericom. Svidjele su mi se akcijske scene, od kojih se neke čine plesnim koreografijama. Film je iz '85 i animacija se podosta razlikuje od one suvremene, ali nisam dovoljno stručna da bih znala dobro objasniti. Naglašen je intenzitet boja i česta uporaba potpuno crvene pozadine u isticanju emocionalno napetih situacija. Također su česti usporeni pokreti, a u nekoliko važnijih scena slika je potpuno zaustavljena. Zanimljiva je i glazba koja je u kontrastu s vremenom radnje priče: prevladavaju moderni ritmovi a čuje nešto poput jungle drums i plemensko ritmičko ponavljanje slogova.