Umro Robin Williams

Nakon svega što je napravio, imam osjećaj da je preminuo dobar prijatelj. Vanserijski talent i ponajbolji komičar svoje generacije. RIP

60-te su nove 30-te!
Tko se kako osjeća u svojim godinama njegov problem, osobno 63 vidim kao pripreme za mirovinu ali ne i za grob xD Zapravo mi je šarmantan taj "samo 63" :)
...ali otom potom kad balavac poput mene dođe u te godine, najvažnije trenutno jest da je otišao jedan čovjek koji je volio nasmijavati druge i što god bila istina o njegovoj psihi, may he rest in peace and smile in Heaven. 

A gle, da ima puno ljudi koji preminu i ostanu nespomenuti, dok sva svjetla pozornosti padaju na "slavne" i "poznate", to je bez sumnje istina i to žalosna. Također se slažem da je cjenit nekog samo jer je slavan (a bez poznavanja) besmisleno, ali ako je čovjek sa manama kao i svatko drugi onda je ok i ponašati se kako bi trebalo prema svakom "običnom" i reći: "Hey, šteta je što si je to napravio. Sucksa." Nije bio ništa bolji od drugih ljudi, samo je imao sreće da bude izložen pozornosti za razliku od onih ljudi koji su radili velika (ako ne i veća) djela u svojim skromnijim životima.

Nije problem u tome što je smrt "slavnih" toliko uzvišena i (pre)cijenjena jer je svaki život jednako vrijedan, problem je što se ne posvećuje isto toliko pažnje drugima koji su nas napustili. 

Što se tiče samoubojstva, jako je teško nekome tko nije osjetio pravu depresiju to shvatiti, tu bol. Pročitala sam odličnu usporedbu: nalaziš se na 80. katu zgrade u kojoj je požar koji nikako ne možeš ugasiti niti će te itko spasiti. Smrt je neizbježna. Hoćeš li se baciti u smrt ili čekati da polako izgoriš? 

a s tobom su još u sobi sin u invalidskim kolicima koji se usrao i upišao od straha, autistična kćer koja lupa glavom u zid na kojem su već mrlje od njene krvi, majka nepomična u krevetu vrišti i tvoja žena koja se objasila na tebe i viče jebi me, jebi me, to nam je zadnja prilika....

što ćeš učiniti??

arista je na ovo mislila - 

 “The so-called ‘psychotically depressed’ person who tries to kill herself doesn’t do so out of quote ‘hopelessness’ or any abstract conviction that life’s assets and debits do not square. And surely not because death seems suddenly appealing.

The person in whom Its invisible agony reaches a certain unendurable level will kill herself the same way a trapped person will eventually jump from the window of a burning high-rise. Make no mistake about people who leap from burning windows. Their terror of falling from a great height is still just as great as it would be for you or me standing speculatively at the same window just checking out the view; i.e. the fear of falling remains a constant.

The variable here is the other terror, the fire’s flames: when the flames get close enough, falling to death becomes the slightly less terrible of two terrors. It’s not desiring the fall; it’s terror of the flames. And yet nobody down on the sidewalk, looking up and yelling ‘Don’t!’ and ‘Hang on!’, can understand the jump. Not really. You’d have to have personally been trapped and felt flames to really understand a terror way beyond falling.”

rekao David Foster Wallace - Za Pulitzera nominirani pisac koji je počinio samoubojstvo

ovo što je napisao Foster samo potvrđuje da netko ovdje ne razumije engleski, ako je prikaz zgrade u plamenu izvučen iz tog konteksta, i krivo tumači njegov pokušaj obrazloženja duševnog stanja depresivnog čovjeka uspoređujući dvije potpuno nepovezane situacije, osim konačnog rezultata u vidu smrti...također, da bi itko mogao relevantno pisati o svemu gore navedenom trebao bi se naći u tim situacijama i imati adekvatno obrazovanje koje bi mu omogučilo obrazloženje tijeka misli prije samog kraja...btw, ne zaboravite gušenje od dima prije samog izgaranja i potrebno vrijeme...što više razmišljam sve mi se besmislenijom čini usporedba na @aristin način čak i na hipotetskom nivou...jednako je teško shvatiti i onog u gorućoj zgradi, možda i teže jer on nije bolestan...