Iako nisam okorjeli filmoljubac, u životu sam pogledao gomilu filmova. Odlični su za razbibrigu i za pretežno poslati mozak na ispašu. Postoje drame, akcići, horori, trileri, komedije, westerni, SF filmovi, povijesni, ratni, itd.
Što se tiče 'Dean Spanley' filma, ono što prvo upada u oči jest da taj film ne spada niti u jednu od tih kategorija. Moglo bi se reći da je ovo drama koja nije nimalo dramatična, već humoristični film koji bi na kraju možda uspio izvući čak i pokoju suzu na oči i tvrdokornijem čovjeku. Film koji uspijeva na krajnje unikatan i nepretenciozan način ispričati jednu veliku priču, tj. priču života i koji uspije cijelu ljudsku psihu i katarze koje prolazi ljudsko biće prikazati na jedan simpatičan, jednostavan, humorističan, a opet iznimno emotivan način.
Mogli bi se zapitati o čemu je ovaj film!? Ovaj film je nešto poput Kubrickove 'Odiseje u Svemiru 2001' samo što je priča u 'Dean Spanleyu' još dublja, manje naporna, te iako kroz presjek većine filma nije jasno koja je to glavna tema i poanta priče, na kraju se svi dijelovi odjednom poslažu kao puzzle i dobije se uvid u jednu iznimno široku sliku. Koliko će gledatelj biti u stanju uvidjeti širinu te slike i dokle ona seže zavisi samo o njemu i njegovom psiho-mentalnom sklopu, ali mogu reći bez imalo sumnje da je 'Dean Spanley' jedan od onih jako rijetkih filmova nakon kojega se čovjek ne osjeća isprazno, već čak na neki način i oplemenjeno. Film koji dade čak nadu pojedincu da na ovom svijetu nije baš sve nužno tako isprazno, šablonsko i konformističko, već da postoje i ljudi koji su spremni snimiti i ovakvo remek djelo koje zadire u dosad neistražene teritorije, a da se pritom nimalo ne zaroni u nepotrebnu patetiku koja bi bila tipična za primjerice holivudske gnjavaže.
Osim same radnje koja je definitivno nešto što dosad nismo imali prilike vidjeti i koja neopterećeno uspijeva izbjeći bilo kakve šablone u toj čak pomalo i simpatično apsurdnoj priči, treba se naglasiti i genijalna gluma, pogotovo Peter O'Toolea u ulozi sarkastično-čangrizavog starca i Jeremy Northama koji glumi njegovog sina, dok je samog Dean Spanleya savršeno utjelovio Sam Neill.
Film koji ne samo da je bez ikakve mane, već ima više nivoa vrlina i poanta koje možda nekim gledateljima ne bi postale uopće jasne na prvo ili čak i stoto gledanje. Film koji jednu neopterećenu priču u kojoj nema niti eksplozija, niti svađa, niti tučnjava, pa niti drama na kraju spoji u jednu dirljivu priču o najdubljim aspektima ljudske psihe. Savršeno se prikazuje na koje se sve načine ljudi štite od boli kroz život kada ju jednom iskuse zbog čega čak i zakažu na mnogim karakternim nivoima što opet povlači pitanje zašto su ljudi uopće takvi kakvi su. Da li je nečija 'zločestoća' zbilja njegova narav ili da se pitamo koliko su životni događaji ili samo društvo, tj. možda i mi sami utjecali na to da je netko sada postao takav kakav jest'!?
Film koji uspijeva pokazati kako bol može osakatiti čovjeka i kako mu naizgled 'slučajni' splet životnih okolnosti može donijeti konačno spas i mir u duši. Priča koja uspijeva izmiješati najdublje i najteže ljudske emocije, onostrano i humor na možda najprofinjeniji način ikada u filmskoj industriji.
Ako vas zanima što u ovoj priči povezuje pojmove kao što su 'pas', 'ljudska bol', 'odnosa oca i sina', 'reinkarnacija' i 'tokajac' onda ga definitivno morate pogledati.
Na ovakve filmove obično se naleti slučajno i bez prevelikih očekivanja što ih tada učini još efektnijima i snažnijima. Film koji nije, niti će vjerojatno uskoro dobiti pažnju kakvu bi zaslužio jer jednostavno je otišao daleko ispred svega što smo imali prilike do sada vidjeti.
I uza sve to, žalosno je što će zasigurno mnogi ovaj film doživjeti na način da ga neće doživjeti ili shvatiti njegovu poantu i proglasiti ga jednostavno - dosadnim. A to je upravo sve što 'Dean Spanley' nije, već bih se usudio reći da je ovo možda najsmisleniji film koji sam vidio u cijelom svom životu jer uspješno ulazi u dubine onih dijelova ljudskog bića koje zovemo emocije, te koje ne identificiramo sa svojim tijelom, već sa samim onim što jesmo. Drugim riječima, film uspješno odlazi tamo gdje velika većina filmova uzaludno nanovo i nanovo nastoji otići na silu, ali jednostavno u velikoj većini tih pokušaja osim šablona, banalnosti, nepotrebnih kompliciranja i neiskrenih nastojanja da se izraze emocije i neke poante, ti filmovi nužno i podbace.
'Dean Spanley' ne samo da nije podbacio u tome, već je dao i više nego je trebao s tog aspekta i to je možda najbitniji razlog zbog čega je ovo savršen film. Film koji bi otopio i neka najtvrdokornija srca i učinio barem na tren da se osjećate boljim čovjekom i zamislite kako nad sobom, tako i nad smislom cijelog života.
No, ovo je film koji je dao smisao onome što se u pravilu ne može riječima izraziti jer za neke stvari riječi još nisu izmišljene.
Čista desetka i to je još najmanje koliko bi od mene osobno dobio.