Još jedan hrvatski film koji se pokazao kao pravo osvježenje suvremene hrvatske kinematografije, koncipiran je kao omnibus od tri priče koje vezuje ista stambena zgrada i nestanak struje. No naziv filma ne odnosi se samo na strujni kratki spoj, već i na kratke spojeve što nastaju među ljudima.
U prvoj priči prikazana je generacija osnovnoškolaca sa svim svojim preokupacijama od toga da se uklope u društvo, budu priznati među vršnjacima, uspješni i popularni. Redateljice su imale zahtjevan posao uskladiti i koordinirati mladu ekipu kako bi svaki od njih došao do izražaja i bio ravnopravno zastupljen. Kako imamo priliku vidjeti to im je jako dobro uspjelo, a prikazano odrastanje današnje mladeži djeluje kao preslikana stvarnost. U likovima će svatko prepoznati sebe i prisjetiti se svojih iskustava za vrijeme odrastanja.
Druga priča je nešto življeg tempa, a odlikuje ju odličan scenarij, uglavnom monolog glavnog lika u kojem je ocrtana naša svakodnevica, da bi završetak ugodno iznenadio gledatelja i dao jednu humanu poantu s dozom prijeko potrebnog optimizma. Pričom dominira glavni lik kojeg je odglumio perspektivni Marko Cindrić, no mene je potpuno očarala maestralna izvedba glumice Mie Biondić koja je tugu svoga nesretnoga lika dočarala savršeno nijansirajući emocije (ekspresijom lica, govorom tijela i glasom) i k tome besprijekorno naglasila bljesak optimizma i nade. Ostvarila je to toliko vješto, a opet suptilno i nenametljivo s izvanredno moćnim efektom. Dugo nije bilo glumice ili glumca koji bi znali na ovakav način koristiti svoj glas za izražavanje emocionalnih stanja lika, njegovu nesigurnost, sramežljivost, neizgovorene težnje i sve to popratiti ekspresijama tijela, gestama i mimikom, tako da budu prirodne, spontane, jednostavne, a opet moćne. Emocionalni raspon koji je u svom vrlo kratkom pojavljivanju ostvarila Mia Biondić i to s takvom uvjerljivošću i intenzitetom, dokaz je velikog talenta, truda i rada, stoga sam siguran da će uskoro postati jedna od najboljih i najtraženijih glumica hrvatskoga filma.
Treća priča je najrazigranija, najvedrija, najsmješnija i najotkačenija od sve tri i zaslužuje svaku pohvalu. Napokon je dokazano da su i Hrvati sposobni snimiti smislenu priču protkanu finim i spontanim humorom koji čovjeka navodi da se od srca nasmije na komične situacije, urnebesne likove i okolnosti. U ovoj priči glume mnogi glumci koje smo naučili viđati u sporednim rolama i koji nikada nisu bili prepoznatljivi niti ikakav mamac za publiku, a koji su ovdje dokazali svu raskoš svoga talenta i smisla za komiku. Njihova međuigra, uvjerljivost i karikaturalnost ni u jednom trenutku ne gubi smisao niti izlazi iz okvira dobrog ukusa. Nema pretjeranosti u njihovoj ekspresiji već se svi likovi drže pomno razrađenih karakterizacija svojih likova i njihovih osebujnih osobina. Redatelj i glumci su dokazali da i mi svoga konja za trku imamo. Ako budemo gradili komedije na sličnom principu, hrvatski film se ima pravo nadati dobro popunjenim kino dvoranama i velikom odazivu gledatelja u budućnosti.