Oldboy je među mojim najdražim filmovima, stoga sam se posebno veselio ovom američkom prvijencu Park Chan Wooka.
Odmah iz prvih kadrova je vidljivo da je zaista riječ o ovom slavnom južno-korejskom redatelju. Film se ponajviše ističe svojom vizualnom ljepotom. Prelasci iz scene u scenu su savršeno napravljeni i tihi trenutci u filmu nikad nisu dosadni jer gdje uši ne mogu sudjelovati, oči imaju mnogo toga za diviti se u svakom kadru. Režija i kinematografija filma su zasigurno najjača strana Stokera.
Nicole Kidman je odlična u ulozi psihički nestabilne udovice unatoč tome što njen lik nije imao puno prostora u filmu, dok je Matthew Goode solidno odigrao zanimljivu ulogu jezivog i psihotičnog ujaka Charlieja. No, najzanimljiviji lik u filmu je svakako India (Mia Wasikowska). India je djevojka koja je u konstantnoj borbi sa svijetom oko sebe i zanimljivo je promatrati njen osobni razvoj i njen odnos sa ljudima kroz film. Zatočena je u vlastitom svijetu i film se jako trudi to pokazati. Tko bolje prati, može primijetiti da je film prepun podteksta, slojeva i prije svega frojdovskih tema vidljivih iz odnosa Indie, njene majke i ujaka.
Time polako dolazimo do prvog problema filma. Dok se Park Chan Wook pobrinuo da za potrebe glavnoga lika stvori jedan neobičan i sanjoliki svijet u kojem sve te metafore imaju smisla, često se doživljaj i atmosfera tog svijeta kvari uvođenjem scena iz realnosti, kao što su prikazi srednje škole, naivnosti lokalne policije i sl. A uvođenje tih istih scena ukazuje na mnoge rupe u scenariju filma. Radnja filma je zaista teška za povjerovati, pogotovo kada je izvađena iz konteksta nečeg nadrealnog i ubačena u tipične scene osrednjeg američkog trilera.
Upravo to je i najveći problem filma. Dok je vidljivo da je redatelj Stokera i Oldobya jedna te ista osoba, njegova režija je ograničena amerikanizacijom cijelog filma. Američki scenarij i južno korejska režija se ovdje očito nisu najbolje pomiješali. Najlakše je to zamisliti poput komadića puzzle, za koji nam se čini da je ispravan po boji, no kada je pokušamo uvrstiti u sliku ona jednostavno zbog forme ne odgovora cjelini. Najistaknutije je to u razočaravajućem kraju samoga filma, tj. točnije u epilogu filma.
Sve u svemu, film nije loš, ima dobar tempo radnje i zanimljive likove, no svako malo nas podsjete da je ipak riječ o tipičnoj američkoj produkciji. Film traje 99 minuta, i nikada se ne čini da je radnja previše rastegnuta ili ubrzana.
Za kraj, film stvarno teži tome da bude remekdjelo, trud je tu i primjećuje se, no nažalost zbog svojih navedenih ograničenja nikada ne napravi dovoljan korak prema svom cilju. Ipak, svatko tko je zainteresiran za zanimljiv razvoj likova, traženje simbolike, ili tko se jednostavno želi diviti prekrasnom izgledu filma, ne bi trebao nikako požaliti pogledati Stokera.