Most na rijeci Kwai ima savršen izbor glumaca, temu, fenomenalnu glazbu, te uvod i kraj koji se gledatelju urežu u pamćenje. Sam film potiče na razmišljanje o besmislu ratovanja, o stvaranju i destrukciji, etici i moralu, te principima, lojalnosti i dužnostima spram društva, u ovom slučaju vojske i pojedinčevog unutrašnjeg osjećaja za ispravno i važno, odnosno vrijedno. Jedna od pouka koja se može izvesti je da u ratu pobjednika nema, ostane samo poražena ljudskost u čovjeku.
Uzmimo npr. likove pukovnika Nicholsona, Amerikanca Shearsa i bojnika Wardena (vođe diverzanata koji na kraju filma sruše most). Prvi uspijeva u zarobljeništvu održati dostojanstvo svojih podređenih časnika i vojnika i u isto vrijeme zavrijediti poštovanje neprijateljskog zapovjednika logora, japanskog pukovnika Saita i njegovih ljudi. Sama izgradnja mosta značila je pobjedu zarobljenika koji su svojim angažmanom uspjeli postići ravnopravnost sa svojim neprijateljem, da bi na kraju taj njihov uspjeh, u uslovima u kakvima su se nalazili kao zarobljenici, postao čin izdaje u očima savezničkih zapovjednika zbog suradnje i pomaganja neprijatelju. Kad shvati širu sliku vojnog značenja mosta za daljnju nepijateljsku ekspanziju, Nicholson sam ruši most, taj simbol nepokorenog duha britanskih vojnika, ali i njihove kreativnosti, vještine, znanja, truda i sposobnosti u stvaranju nečeg vrijednog, potrebnog i dobrog.
S druge strane hedonista Shearsa, čovjeka koji na sve moguće načine želi izvući živu glavu iz rata, ucjenom šalju natrag do logora iz kojega je uspješno pobjegao kako bi do mosta doveo komandose da ga unište. Na kraju i sam pogiba nastojeći spriječiti zaluđenog Nicholsona da osujeti rušenje mosta.
I treći, vođa skupine diverzanata, Warden koji jedini od komandosa ostaje živ nakon što most bude uspješno srušen, ali koji, osim što je ranjen i što je ostao bez svih vojnika, ne osjeća nikakvo zadovoljstvo ili radost uspješno izvršenom akcijom. Domorotkinje koje su im pomogle putem kroz džunglu nositi eksplozive, nakon viđenog razaranja i smrti vojnika s kojima su se putem sprijateljile, sada u njemu vide krivca za sve te smrti s jedne i druge strane. On kao bijelac, stranac koji je srušio takav lijepi most, donio smrt i uništenje u njihov miran i spokojan svijet, u njima izazove strah i one ga se stoga počnu bojati. Ne samo da je izgubio podršku i prijateljstvo domorodaca koji su u sve njih imali povjerenja prije negoli su vidjeli strahote koje ti, njima strani, ljudi čine, već i njihovu privrženost, odanost te ono najvrednije - povjerenje.