Evo ga, puno truda je tu uloženo, eto, toliko mi se dopao film. A sad, tko ne voli litanije, neka preskoči :-)))
Duboko sam potresena ovim filmom, čije je najveće bogatstvo lakoća prijenosa. Ne znam kako bi se drugačije izrazila. Dakle, film koji traje 2.5 sata, drama, s praktički jednom lokacijom (valjda se 4/5 filma odvija unutar zidina manastira), sa zapravo vrlo skučenim scenarijem mene je držala prikovanu za TV, bez da sam imala potrebu za ikakvom pauzom i bez da sam imala ikakvih poteškoća u prijemu sadržaja. Film je, unatoč vrlo teškoj atmosferi i temi, pitak. To je za mene odlika dobrog filma.
U nastavku slijedi, zapravo, spoiler, pa oprezno tko ga ne voli :-). Nije da otkrivam radnju u detalje ali definitivno otkrivam bitne elemente.
Likovi... ajme meni. Te dvije glumice; ne znaš koja je bolja, niti koja je uloga bolja! One su prenijele kompletno bogatstvo svojih likova kao da je riječ o dokumentarnom a ne igranom filmu. Niti u jednom trenutku nisam sumnjala u autentičnost priče. Ostali likovi, iako imaju veliki broj dijaloga i učešće u radnji filma, više služe kao kulisa svim događajima, a tijek radnje i njezin kraj ja sam shvatila kao metaforu neuzvraćene ljubavi, a ne religijsko-kriminalističu horror priču, što bi čovjek na prvu (ili zadnju) možda zaključio.
Radnja filma je spora, ali nikako monotona, a priča koja je jednostavna i možeš je prepričati za doslovno 2 minute, raščlanjena je do najsitnijeg detalja i tu ona dobiva onaj puni smisao. Ja nisam stekla dojam da su njih dvije u sirotištu bile u intimnoj vezi, pogotovo ne seksualnoj, ali sad nakon filma vjerujem da je to moguće. Ja sam mislila da je to bila latentna lezbijska veza u kojoj je jedna oduvijek bila apsolutno "za", a druga je održavala prijateljstvo, ali ne više od toga. No, to za film čak i nije bitno. Bitno je da su se jako voljele, kako god, i da su bile s*ebane te je jedna pronašla mir, sreću i utjehu u vjeri, a druga je pobjegla trbuhom za kruhom ali je, pritisnuta samoćom, odlučila otići nazad po osobu koju jedinu voli na svijetu.
Kamera... ja ne znam, jel ta Rumunjska stvarno cijela toliko tužna, siva, hladna i siromašna? ... Kompletan film je napravljen u tom ozračju, što mi je ok, jer je priča tužna, ali da malo skrenem s teme; ja ne znam jesam li gledala ijedan rumunjski film a da su mi kadrovi bili lijepi, obojani, živahni... Uglavnom, kamera je super.
Vjera je u ovom filmu (i po logici stvari) ogroman faktor, kao i odsustvo iste. Taj kontrast je jako izražen iz scene u scenu i jedan od najjačih motiva u cijeloj priči. Vjera, s jedne strane, daje mir, spokoj, staloženost, ljubav, požrtvovnost, skromnost itd, a odsustvo vjere održava i pojačava nesigurnost, nemir, tugu, strahove, paranoju i u konačnici dovodi do gubitka razuma. Odsustvo vjere i teški neposluh u manastiru mogu označavati samo jedno: prisutnost vraga, stoga po logici stvari monah pristaje obaviti egzorcizam, koji krene po zlu. Navodno je film snimljen prema istinitom događaju i riječ je o doista opsjednutoj djevojci. Gledatelj niti na samom kraju ne zna je li Alina bila opsjednuta samo je egzorcizam pošao po zlu ili samo duboko emocionalno oštećena osoba koju bi uzvraćena zemaljska ljubav uspjela spasiti. Taj dio podložan je tumačenjima,
Ujedno, sve scene u kojima Alina izgubi kontrolu režirane su, snimljene i odglumljene na dramski a ne horror način i, iako svećenik i sestre sugeriraju da je zacijelo riječ o opsjednutosti, ja sam cijelo vrijeme mislila da je ta žena jednostavno očajna i gubi tlo pod nogama (psihički oboljeva) jer je svjesna da nema izlaza iz njene situacije s obzirom da ne može imati jedinu stvar koju u životu želi. A život je nije mazio i već je došla "načeta" u samostan. Obje djevojke zapravo jesu opsjednute na svoj način i obje nalaze svoja utočišta, osim što Voichita nalazi utočište u Bogu i sretna je s tim, a Alina traži utočište u Voichiti a ona joj ga ne može i ne želi (više) pružiti. Imala je toliko prilika otići, ali sad kad razmišljam; nekako je od početka filma bilo jasno da njoj nema spasa...