Odličan film.
Ono što mi je prvo upada u oči kod ovog filma su razum i osjećaji. Na mahove i jednog i drugog ima previše ili premalo, odnosno konstantno su u ogromnom disbalansu. Djeca su odgajana vrlo strogo, najviše energije se polaže u njihovo obrazovanje i zdrav život, međutim putem uče i o istinskoj ljubavi i povezanosti, koja nije ni posesivna ni uvjetovana nečim; potpuno je čista i neraskidiva. To je recimo nešto što ovom filmu daje osobnost i poantu.
Osobito mi se sviđa duboka i 100% uvjerljiva Mortensenova gluma; iz scene u scenu. Ne znam jel dobio Oscara, ali zaslužio ga je!! Ostali glumci su solidni, ali ništa više od toga...
Sviđa mi se što u filmu zapravo nema kritike; stvari su prikazane onakvima kakve jesu, svidjelo se to nama ili ne. Npr., nova "gadget" generacija (djeca na tv-u i mobitelima) nisu prikazani ko totalni kreteni, već kao živa bića kojima su uskraćeni kvalitetno obrazovanje i suvisli razgovori, iz čega proizlazi njihov stan prema životu. S druge strane; djeca našeg junaka su natprosječno inteligentna, pametna i psihofizički sposobna; ali nedostaje im socijalnih vještina i općenito općeprihvaćenih stereotipnih kvaliteta. Ili "kvaliteta"; kako hoćete...
Meni se završetak filma sviđa i zapravo je neočekivan; prije bih očekivala
Poruka filma za mene je: svijet je takav kakav je, pojedinac mijenja njegov nano-dio (najmanji mogući) time što mijenja sebe, međutim, svijet nezaustavljivo ide svojim putem i jedino što čovjek može jest ili živjeti potpuno sam (što nije u ljudskoj prirodi) ili se prilagoditi najbolje moguće i stvoriti svoj mikrosvijet u ovom velikom svijetu; slobodno vrijeme provoditi kako on želi, voljeti kako želi, jesti što želi (iako i to sve teže) itd... a tih 8 radnih sati dnevno odraditi to što mora i to je to.