Bio sam u raspoloženju za nekakav ludi japanski akcijski trash, stoga sam se nadobodno, poput gladnog psića koji čeka pred vratima, odlučio za ultimate extended director's cut ovog filma. Volio bih da nisam, jer bi mi to skratilo vrijeme gledanja.
Kao sve, film je stvar ukusa, pa čak i lošeg. Trash filmovi mogu biti fun, nekad čak i više od komedija. Zahtjevaju isključivanje moždanih stanica i spremnost na njihovo žrtvovanje, no s time ponosno nemam problema. Mogu crkavajući od smijeha diviti se iskrenoj ambiciji jednog „The Room“ (2003) ili besramno smijati jednom „Sharknadu“ kojeg ni Vakula nije mogao predvidjeti...ipak, nisu ni svi trash filmovi stvoreni isti.
Posebna podvrsta takvih može se pronaći unutar japanskog filma. Što je nekoć vrvilo klasicima veličanstvenog Kurosawe, Mizoguchija, Ozua...svelo se većinom na loše live-action anime adaptacije. Ipak, ako se prokopa po kontejnerima japanske kinematografije, po koje desetljeće unatrag, mogu se pronaći posebni trash uradci, od čega najsočniji ostatci ostaju iza Miikea (mada smatram da je napravio i neke zaista dobre filmove).
Ovaj film izgleda kao da je bio urnebes za snimanje – wannabe matrix s katanama, zombijima i yakuzama. Ipak, koliko god vjerujem da ga je bilo zabavno snimati s očitim low budgetom, gledati ga je bilo zabavno kao buljiti u kaktus i čekati da na njega niotkud padne balon.
Ok, priznajem dvije stvari...prvo, sram me što toliko puno pišem o ovako lošem filmu umjesto nečemu što zaslužuje više pažnje, drugo...nasmijao me malo barem par puta.
Stoga hvala ti, makeup artistu Susumu Nakatani što si izveo odličan posao s obzirom na budžet, i što me tvoje ime nasmijavalo par minuta nakon što sam ga pročitao. I hvala scenaristu na citatu:
„You can't hit me with your slow bullets! My reflexes are...five-hundred times faster then Mike Tyson's!“ – pokojni "Cop with Barrett"