Ekranizacija drugog nastavaka Narnijskih kronika C.S. Lewisa, uspjela je kao i Lav, vještica i ormar steći brojne poklonike žanra pustolovne fantazije. I premda je redatelj Andrew Adamson (jedan od redatelja prva dva nastavka Shreka) ostao na tragu vlastita rukopisa iz prvog filma, nastavak je osjenčio mračnijim tonovima. Simbolika, religija i mitologija upletena u svijet Lewisova magijskog realizma može se iščitavati na više razina. Kršćanski su utjecaji najprepoznatljiviji (primjerice, bog utjelovljen u lavljem liku), no ne i prenametljivi. Tu su i četiri elementa - vatra, voda, zemlja i zrak. Dječji glumci, unatoč trogodišnjoj stanci između filmova, srećom nisu prerasli svoje uloge, a priključio im se atraktivni, no hladni Ben Barnes u naslovnoj ulozi. Tehnički, film je gotovo besprijekoran - prelijepo je snimljen na dojmljivim lokacijama Novog Zelanda, Poljske i Slovenije, a računalni su efekti sjajni (dok su u Gospodaru enti najslabiji dio, ovdje je pokretno drveće uvjerljivo) a sliku i maštu obogaćuju (nipošto opterećuju) mnoštvom detalja koji pridonose raskoši ukupna dojma. Partitura Harryja Gregson-Williamsa moćna je kada je to potrebno, no nikad preagresivna. Nakon velikih bojeva, finale donosi smirenje u obliku sjetna poljupca oproštaja od djetinjstva i svijeta mašte. Premda neće dosegnuti epski zamah i dubinu Gospodara prstenova, Kraljević Kaspijan istinska je bajka u kojoj će moći uživati više generacija djece, kao i oni koji još uvijek čuvaju dio djeteta u sebi. Goran Ivanišević