Trinaest priča o istoj stvari

Troy je mladi odvjetnik koji proslavlja dobivenu parnicu. Časti pićem skeptičnog neznanca za šankom, koji mu kaže da se sreća nekome smješka, a nekome podsmjehuje i ispriča priču o čovjeku koji je dobio dva milijuna dolara na lotu i postao nesretan: oteli su mu sina, punica ga je tužila vjerujući da joj pripada polovica dobitka.

Vozeći se kući, raspoloženi i supijani Troy udari autom neku djevojku - kasnije ćemo doznati da je to Beatrice - učini mu se da je djevojka mrtva i pobjegne s mjesta nesreće. Otada će ga mučiti osjećaj krivice i bit će opsjednut tim događajem. Skeptik iz bara je Gene, šef manjeg odjela jednog osiguravajućeg društva. Ima sina narkomana i lopova, ne vjeruje u sreću i živcira ga uvijek nasmijani zaposlenik Bowman. Da bi dokazao da je Bowmanovo raspoloženje posljedica sretnih životnih okolnosti i da bi mu "izbrisao osmijeh", Gene mu daje otkaz. Nakon nekoliko tenutaka, Bowman se nasmiješi i kaže: "Sad ću možda otići na odmor o kojemu sam maštao."

Njegov smiješak spasit će život Beatrice u trenutku dok ona razmišlja o samoubojstvu, jer je shvatila da se sve u životu događa slučajno i bez smisla. Profesor fizike Walkert vjeruje da svaki uzrok ima posljedicu i da je svako kretanje pokrenuto prvim potezom. Vjerujući u egzaktne zakone fizike, smatra i da mora imati ljubavnicu.

U ovom složenom, zanimljivom, pametnom filmu priča nije ispričana linearno nego prateći likove i događaje koji će ih sve nekako povezati, a zaključak je pesimističan: ništa nema smisla. Sve je slučaj. Redateljica Jill Sprecher napisala je scenarij sa svojom sestrom Karen. Zajedno su radile i prvi film, "Clockwatchers" (1997), također vrlo zanimljiv, o privremenim radnicima koji pokušavaju dokazati da postoje u svijetu koji je prema njima potpuno ravnodušan. Film je bio vrlo zapažen i osvojio je više nagrada: za scenarij, režiju, sporednu mušku ulogu (Alan Arkin), udruženje kritičara Floride dodijelilo je nagradu glumačkom ansamblu itd.