Kazneni prostor nije parkiralište
Čitajući najave utakmice Hrvatske i Španjolske, često se može naići na frazu - "Trenutak istine". Ustvari, današnji susret zasigurno nije to, istina se odavno zna. Istina je da ovo nije najbolja i najtalentiranija nogometna generacija u povijesti našeg nogometa, iako je riječ o skupini izvanrednih i dobro vođenih igrača, a istina je i da Hrvatska nije i ne može biti favorit protiv svjetskih i europskih prvaka. Ne smatramo nerealnom ni procjenu kako možda i veće šanse Hrvatska ima proći kroz kiks Talijana protiv Iraca, nego što bi u ovom trenutku mogli iznenaditi Španjolce.
No daleko od toga da smo danas prepušteni na milost i nemilost Del Bosqueovim trupama. I mi Mandžukića za trku imamo, Furija je moćna, snažna, razigrano dijete Barcelone i Reala, ali postoji protuoružje i taktika i za njih, Biliću, sad čitaj pažljivo, ovo pišemo samo jedanput.
U nastavku ovakvog ili sličnog uvoda prosječni hrvatski sportski novinar bi sad prosipao hrpu nogometnih mudrolija, od parkiranja autobusa, nosača aviona i sličnih prometala u naš kazneni prostor, pa sve do prizivanja neke "poznate Chelseove taktike" kojom je engleski klub izbacio Barcelonu u polufinalu Lige Prvaka.
Sve su to gluposti s kojima bi trebali biti na čisto. Svi zaboravljaju kako "Chelsea vs Barcelona" taktika i ne postoji, Chelsea je jednostavno na Camp Nou imao mnogo sreće, a realizatori Barce nisu imali svoj dan. "Parking taktika" bi se lako mogla pretvoriti u "pakir taktiku", gdje će nam Španjolci zapakirati 4 ili 5 komada, ukoliko i na trenutak pomislimo da mi imamo momčad sposobnu igrati bunker protiv njih.
Ima li uopće nade?
Pretpostavljam da sad svi nemoćno krše ruke očajno buljeći u ovaj tekst pitajući se: "Zar uistinu nema nade? Jesmo li stvarno bez ikakve šanse u srazu sa tom moćnom nogometnom mašinom?" Naravno da nismo, još uvijek postoji šansa da smo utakmicu dogovorili, recimo prijateljskih 2:2 uopće ne bi izazvalo sumnje nogometne javnosti. Šalu na stranu, Talijani su tu za sebe odradili dobar posao, dovoljno su pilili o tom mogućem namještanju, da smo sigurni kad bi se pred kraj susreta poklopio rezultat 2:2, kako bi ili Španjolci ili Hrvati radije sami sebi zabili i ispali, nego do kraja vremena slušali talijansko kukanje kako su još jednom izigrani.
Nada je i u Ircima, oni Talijanima jednostavno ne leže, a njihov mentalitet im ne dozvoljava mirenje s porazom, oni će danas igrati kao da i njima prolaz visi u zraku.
Nada je i u nama, očito je kako su novinari i razni drugi nogometni mudraci kojih u Hrvatskoj ima nešto preko 4,5 milijuna, Bilića i igrače dovoljno raspizdili da bi i u rođenim Purgerima u reprezentaciji probudili poznati dalmatinski dišpet. Naši igrači i stručni stožer ipak su prije svega, za sve do sad učinjeno na prvenstvu, zaslužili čestitke, a ne kritike i prozivke.
Ima li života poslije EURA?
Lijepo je vidjeti Hrvate ujedinjene i okupljene oko nečega. No loše je sport doživljavati onako kako ga je svojevremeno definirao pokojni Tuđman - nastavak rata drugim sredstvima. Tu bi mogli puno naučiti od onih koje proglašavamo velikim prijateljima, iako nas dijele tisuće kilometara udaljenosti i svemirske godine mentaliteta, od Iraca. Ovo je ipak samo igra, radovanja i tugovanja traju samo jedan dan, nove igre su već za godinu ili dvije.
Možda je i Bilić malo kriv kad je na početku obećao titulu prvaka, ali ipak su najviše krivi oni koji su mu povjerovali. Hrvatska reprezentacija bilo da prođe u četvrtfinale, bilo da se vrati kući, zaslužila je našu podršku, odigrali su dobro prvenstvo.
Z. M.