Prema najavama koje se čuju ovih dana, uskoro će na hrvatske televizije biti uvedena predikatizacija, odnosno označavanje filmova i televizijskog programa, kako bi se znalo da li je taj program primjeren za određene dobne granice. Naravno, predikatizacija se uvodi zbog zaštite djece, barem tako kažu, od utjecaja nasilja i erotike, zapravo svih sadržaja neprimjerenih za male dječje mozgove. Tako će neprimjereni programi morati biti prikazivani kasno uvečer kada se pretpostavlja da su klinci već debelo u krevetima.
I evo nam još jednom pokušaja zaštite djece. Naravno da nemam ništa protiv. Dapače. No prva linija zaštite od neprimjerenih emisija i filmova ne bi trebale biti nekakve regulatorne agencije, nego roditelji. A za problematično dijete nikad nisu krivi roditelji. Jeste li to primijetili? Uvijek je kriva televizija, mediji, škola, država, društvo... Pa se ja pitam što je slijedeće? Stripovi, kompjuterske igrice, igračke? Zašto ne označavati tiskovine? One su lako dostupne djeci. Po meni, ako se nešto treba označiti kao potencijalna opasnost, onda su to tiskovine u kojima zaista svašta piše.
Samo označavanje televizijskog programa je dobra stvar. Roditelji će moći vidjeti koji je film neprimjeren, pa juniora poslati u krevet. Pod uvjetom da isti taj junior u svojoj sobi nema televizor, DVD player i igraću konzolu, što je danas gotovo pa uobičajena stvar. Ali što je sa prebacivanjem potencijalno opasnog programa u kasnije termine? Da li će to riješiti problem? Čisto sumnjam. Eventualno ga može još više zakomplicirati. Televizije žive od reklama. Reklame se najbolje prodaju u terminima najboljih serija, filmova ili emisija. Od kojih je većina, po pravilu, djeci neprimjerenog sadržaja. Oglašivači nisu glupi i svoj novac neće uložiti u reklamu koja ide u ponoć. Sigurno ne za onaj novac koji bi platili za reklamu u terminu oko 20 ili 21 sat. Kako će se komercijalne televizije snaći ostaje vidjeti. Kao i da li će to pogoditi i HTV, koji ima i alternativni izvor prihoda kroz famoznu naknadu, odnosno porez za posjedovanje tv prijamnika.
Ja se slažem da televizija ne treba i ne smije odgajati djecu. Ali to nije problem televizijskih kuća, kao što nije problem ni ostalih gledatelja dovoljno starih da bi uvečer pogledali film u kojem glavni junak pobjeđuje zle dečke, autobusi jure jako brzo, a eksplozije su realistične.
Djecu trebaju odgajati roditelji. Problem je u današnjoj jurnjavi za novcem, kada roditelji nemaju vremena, rade po cijele dane i odgoj djece prepuštaju drugima. Između ostaloga i televiziji, jer klinci su, kao i odrasli, mirni dok gledaju u ekran, ne traže ništa, nemaju pitanja. Šute i gledaju, roditelji imaju mir i ako dođe do problema sa podmlatkom, mogu mirne duše reći „Mi ga to nismo učili. Problem je u televiziji i filmovima punim nasilja koji se prikazuju u terminima neprimjerenim za djecu. Mi moramo nešto učiniti da se takvi programi maknu.“ To se čulo već mnogo puta do sada, kada klinci pretuku jedan drugog i polome si kosti.
Imam jednu poruku za takve roditelje. Vrlo je jednostavno. Ne dajte djeci da gledaju takve filmove i takve programe. Ozbiljno. To je to. To je sva mudrost. Istina, to će iziskivati malo više vašeg angažmana, dok provjerite što sve nije za njihove oči, ali valjda su vaši klinci vrijedni toga. Dajte im da čitaju knjige. Upišite ih na sport, balet, ili strane jezike (ne sve odjednom, naravno). Angažirajte se oko njih pa će i opasnost koja vreba sa tv ekrana biti puno manja i neće biti potrebe za kasnim teminima neke dobre serije.
A mi ćemo i dalje moći, nakon večere, sjesti u fotelju i pogledati John Waynea kako poteže svoj kolt na negativce i usput ljubi neku strankinju, netom sišlu sa poštanske kočije.
DayWalker