Piše: Dragan Antulov
AVATAR
uloge: Sam Worthington, Zoe Saldan, Stephen Lang, Sigourney Weaver, Giovanni Ribisi, Wes Studi
režija: James Cameron
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2009.
trajanje: 163 '
James Cameron ima razloga biti i zadovoljan i nezadovoljan time što je zahvaljujući svom poslovičnom perfekcionizmu dovršetak Avatara odgađao sve do prosinca ove godine. S jedne strane teško da itko može osporiti kako je njegov dugo očekivani SF-spektakl postavio nove, i teško dosežne standarde filmske tehnologije te da predstavlja audiovizualni doživljaj prilikom koga se (pogotovo u 3D verziji) može osjetiti svaki cent od budžeta koji višestruko nadmašuje godišnji proračun svih hrvatskih gradova (osim Bandićevog Zagreba).
S druge strane, taj je film došao barem godinu-dvije prekasno da svom tvorcu osigura novi „Oscar“, s obzirom da u Obaminom svijetu njegova nimalo suptilna osuda Bushove vanjske politike neće biti onako efektna kakvom bi bila da je Dubya još uvijek u Bijeloj kući. Anti-militarističke, anti-kapitalističke, anti-tehnološke, anti-američke i sve druge današnjim holivudskim ljevičarima tako drage „anti“ motive nije teško pronaći u scenariju čija je radnja smještena u 2154. godinu i Pandoru, jedan od satelita divovskog planeta izvan Sunčevog sustava. Taj nebeski objekt, uz zaštitu dobro naoružanih i za sukob „nabrijanih“ najamnika, nastoji eksploatirati multinacionalna korporacija, bez obzira na to što o tome misle Na'vi – humanoidni domoroci koji od ljudske tehnologije više vole dotadašnju harmoniju s prirodom.
Jake Sully (Worthington) je paralizirani marinac koji na Pandori radi kao operater avatara – umjetnog Na'vija čiji je zadatak infiltrirati se u domorodačke redove. Sullyju, koji kao avatar može činiti mnogo toga što ne može kao stvarni čovjek – uključujući romansu s poglavičinom kćeri Neytiri (Saldan) - ne treba mnogo da zavoli Na'vije i njihov način života te, ako treba, stane na njihovu stranu u sve neizbježnijem sukobu s poslodavcima i bivšim suborcima.
Instant remek-djelo tanašne priče
Avatar bi, s obzirom na tehničko savršenstvo i više nego solidnu glumu (iako Worthington povremeno ne zna govori li s američkim ili australskim naglaskom) vrlo lako mogao steći status instant remek-djela i miljokaza filmske povijesti nalik na Matrix. Međutim, isto mu tako prijeti sudbina koja je nakon jednog desetljeća snašla i Titanic, kome je razvoj filmske tehnologije i današnja prozaičnost tada spektakularnih efekata razotkrila „tanašnu“ priču. U slučaju Avatara ta se „tanašnost“ odražava kroz Cameronov scenarij koji je film napunio ispraznim replikama i karikaturalno jednostavnim likovima, a nastojanje da se Na'viji učine što sličniji Indijancima te New Age agitprop ga dovodi na rub samoparodije.
Na kraju film čak i nije previše originalan – oni malo manje upućeni u filmsku povijest će film lako prepoznati kao remake Plesa s vukovima, oni malo stariji će se sjetiti Ewoka u Povratku Jedija, a hard-core ljubitelji žanra romana Ursulle K. Le Guin Svijet se kaže šuma iz 1976. godine, koji je sličan zaplet koristio daleko bolje. Svemu tome usprkos, Avatar zaslužuje pohvale, makar zato što je pokazao da u tehničkom smislu Hollywood još uvijek nije rekao svoju posljednju riječ.
OCJENA: 7/10