Moderni ratovi nisu se vodili samo na bojišnicama. O tome koja će strana pobijediti odlučivale su i tvornice, izumi i tehnološki razvoj, dok su njihovi brzina, učinkovitost i korištenje alata ne samo mijenjali tijek ratova, nego su i pripremali teren za moderno doba.
Druga sezona emisije Ratne tvornice – koja započinje 8. veljače u 21:00 sat na programu Viasat History – otkriva najvažnije čimbenike i trendove u ratnoj industriji.
Najvažnije oružje Drugoga svjetskog rata: nafta
Baku u Azerbajdžanu, poznat i kao „crni grad“, bio je jedan od najvažnijih središta i meta Drugoga svjetskog rata, zato što je odande dolazila polovina svjetske nafte. Adolf Hitler bio je opsjednut naftom, bez koje blitzkrieg nije mogao uspjeti. Međutim, Njemačka praktički nije raspolagala tim resursom, pa je prije rata sklopila ugovor o nenapadanju s Rusijom, kojim je pristala Rusima poslati novac i oružje u zamjenu za naftu. Hitler je 1941. godine prekršio taj dogovor i napao Rusiju zbog njezine nafte: sve one tenkove, zrakoplove i ostalo oružje kojima je napadnuta Majka Rusija pokretala je ruska nafta...
Fiat i politika ratovanja
Fiat je osnovan 1899. godine, a ubrzo je postao jedan od najvažnijih predstavnika talijanske industrije, zahvaljujući modernim inovacijama i jeftinim proizvodima, kao i Giovanniju Agnelliju, glavnom direktoru i osnivaču koji se sjajno snalazio i u političkim vodama. Nakon neuspjeha u Velikom ratu, fašizam je u Italiji sve više jačao, pa je Agnelli počeo podržavati Mussolinija, čiji je uspon na vlast učinio Fiat moćnijim nego ikada prije. Ali čak ni uz sve to nisu mogli zadovoljiti potražnju koja se pojavila s početkom Drugoga svjetskog rata. Mussolini je manjak u proizvodnji morao nadomjestiti američkom pomoći. Talijanski su fašisti svoj najveći neuspjeh doživjeli kada su, umorni od savezničkog bombardiranja njihovih tvornica, radnici započeli štrajk i srušili Mussolinija s njegova položaja. Na vlast se mogao vratiti samo uz njemačku pomoć. U to je vrijeme Fiat radio samo na proizvodima za bojišnicu, na što Agnelli više nije mogao utjecati, pa je odlučio sklopiti dogovor s pokretom otpora. Službeno je i nadalje podupirao ratne napore režima, no iza kulisa davao je informacije i oružje pokretu otpora. Bio je to riskantan potez koji je poslije rata vjerojatno spasio Fiat, koji je i danas jedan od središta automobilske proizvodnje.
Utrka u nuklearnom naoružanju koja je okončala Drugi svjetski rat
Mjesec dana nakon napada na Pearl Harbour, Roosevelt je dao zeleno svjetlo za projekt razvoja atomske bombe, koji su mu predstavili vodeći fizičari – uključujući i Alberta Einsteina. Cijela je inicijativa bila poznata pod nazivom Projekt Manhattan, a cilj je bilo iskoristiti nevjerojatnu energiju koja nastaje razbijanjem atoma te je upotrijebiti za proizvodnju bombe. Ta je ideja u to vrijeme postojala samo u glavama znanstvenika, no Roosevelt je znao da bi s takvim oružjem mogao okončati rat, pa je ubrzao cijeli projekt, i to toliko da se na razvoju bombe istovremeno radilo na nekoliko mjesta. U lipnju 1944. godine SAD je počeo s konstrukcijom svoje prve atomske bombe koja, nakon uspjeha u Normandiji, nije upotrijebljena u Europi, nego protiv Japana. Bomba je bačena 6. kolovoza 1945. godine iznad Hirošime. Detonirana je iznad zemlje te je u trenu usmrtila 80.000 ljudi. Tri dana poslije SAD je drugu bombu bacio na Nagasaki, a Japan se predao devet dana poslije. Bombe su ubile više od 100.000 civila, ali su i spasile brojne živote koji bi bili izgubljeni u borbama za Japan. Osim toga, SAD je želio pokazati svoju snagu Rusiji, koja je ojačala tijekom rata – a znalo se i da Sovjetski Savez radi na razvoju vlastite atomske bombe. Iz toga je proizašla hladnoratovska utrka u naoružanju, na vrhuncu koje je, 1985. godine, Amerika imala 20.000 nuklearnih bojevih glava, a Sovjetski Savez njih čak 38.000 – premda je za uništenje cijele ljudske civilizacije bilo dovoljno njih tek 400.