PIŠE: Dubravko Jagatić
Prije par dana pojavio se poziv na peticiju pod nazivom 'Ugasi loš program i upali svoj stav' (pokrenuta inicijativom psihologinja Ane Karlović i Sene Puhovski), koji upozorava na neetičnost i zloporabu ljudi putem medija. Osim što je peticija bez sumnje probudila mnoge, potaknula je možda ponovno i pitanje nasilja na televiziji. Tamo negdje početkom 70-tih, kada je televizijsko nasilje postalo način filmskog i televizijskog izražavanja, pojavila se i briga javnosti zbog pretjeranog nasilja u programu nacionalnih, ali i privatnih televizijskih postaja. Kroz godine, odnosno iz desetljeća u desetljeće, nasilje je sve više uzimalo maha, a javnost sve češće slijegala ramenima privikavajući se na kulturu nasilja prisutnu na sve moguće načine i u svim mogućim oblicima.
Azijska kinematografija nasilje je postavila kao filmski izraz, ponudivši svu silu filmova s izrazito realnim prizorima nasilja, koji su pak širom svijeta dobili svoju vjernu publiku i svojim pristupom nasilju dali nove ideje američkim scenaristima i režiserima. Za razliku od Azijaca i Amerikanaca, glumci u europskim filmovima glume kao da ih boli i tresu se od straha, za razliku od mnogih holivudskih glumaca i televizijskih zvijezda koji će uz šarmantni osmjeh nanijeti svom suparniku još veću bol u trenutku dok ga njegova izabranica bodri nimalo dirnuta količinom emocija proživljenih prilikom eksplozija, udaraca, straha, panike i boli. Drugim riječima, sve to nasilje prikazano je bez emocija, a upravo su emocije najvažnije.
Nakon što se napune alkoholom i svime što je potrebno da zaborave na svoje emocije, dječaci po hrvatskim ulicama i parkovima kopiraju isto takvo nasilje. Zašto ne? Zar je itko ikada dignuo glas protiv tog istog nasilja na televiziji? Ako može na televiziji može i na ulici! Televizija je najmoćniji medij. Zapravo, televizija je bila najmoćniji mediji do pojave interneta koja je svemu pa i nasilju otvorila vrata za sve željne još više nasilja od ponuđenog. Samo je pitanje dana kada će neki novi učenik ili student ostaviti novu poruku na MySpaceu ili Facebooku i najaviti novi pokolj u školi. Zabava na ulici prenesena je zabava s ekrana, a na ekranu je zabava o kakvoj se malo govori i o kojoj nitko ne vodi brigu.
Istovremeno, emocionalno nasilje, na koje poziva spomenuta peticija, i to u tjednu psihologije, jednako je veliko i sve ga je više. Količina gluposti koje se mogu svakodnevno vidjeti na televizijama u Hrvatskoj (sa naglaskom na komercijalne)
medijski je pritisak na emocije zdravog ljudskog bića, no zahvaljujući snazi medija, sve je više potlačenih gledatelja koji svrhu svog života vide u pojavljivanju pred kamerama jer televizija je svijet. Televizija je njima sve.
Realna slika svijeta zanima sve manje medija jer pravi život se rijetko događa pred kamerama. Kamera teško snima emocije, a kad to uspije onda ih producenti pokušavaju unovčiti što bolje mogu. Televizijski urednici samo pokušavaju doprijeti do što većeg broja ljudi i doista ih nije briga na koji način. Nasiljem, emocionalnim pritiscima, izmišljotinama, naivnom ezoterijom, teatralnim reklamama… Komercijalnim televizijama to je u opisu posla, no negdje bi trebala postojati granica. Možda za početak da 'Ugasimo loš program i upalimo svoj stav' jer ako sada ne možemo više ništa promijeniti, možda možemo neke stvari objasniti našoj djeci, a ni televizija ne treba stalno biti upaljena. Zar ne? Naše mentalno zdravlje ne bi trebala kreirati televizija!