Crimson Peak
SAD, 2015., 119 min.
Režija: Guillermo del Toro
Uloge: Mia Wasikowska, Tom Hiddleston, Jessica Chastain, Charlie Hunnam
ocjena 6,5 / 10
Del Torov rad promatram s obzirom na to je li uključio europsku ili američku polutku svog talenta. Kada su u pitanju europski radovi El Espinazo del Diablo (2001.) i El laberinto del Fauno (2004.) imam malo loših riječi i viziju širokih mogućnosti kojima se uvijek iznova nadam. Međutim, kada gledam američke radove nemam u bitnom što puno za reći osim, u krajnjem slučaju, dati prijedlog da se pogleda s društvom i prateći s pola oka dobro zabavi. Na stranu očigledna teorijska razlika u pristupu, njegovi prekooceanski filmovi naprosto su strukturalno slabije zbrinuti, da ne kažem neozbiljno odrađeni. S ova dva ukrštena koplja sjedam tako pred Crimson Peak i ubrzo primjećujem da je on ni tamo, u Americi, ni ovdje u Europi, već između, a takvi mi filmovi uvijek predstavljaju poseban problem kada pokušavam na ovaj ili onaj način prenijeti koliko, ako uopće, vrijede. Kada je u pitanju Crimson Peak , svima bih ga preporučio unatoč tome što nema značajno veću ocjenu od prosjeka. Kako to objasniti?
Prije svega, ponešto od stilskog pristupa u Crimson Peak mnoge bi moglo podsjetiti na propale angažmane Tima Burtona. Na pamet mi padaju Dark Shadows (2012.) i Alice in Wonderland (2010.) kao filmovi u kojima se pojavljuje puki redateljev fetiš karakterističnog settinga i likova (da ne kažem: glumaca) u krajnje fabriciranoj kemiji odnosa razapetih naglim sadržajem scenarija bez bitnog smisla, odnosno bez priče za koju bi se čovjek mogao uhvatiti. Slično se čini pri početku Crimson Peaka, kada očajno hitrim uvodom s pretjerano nabijenom glazbom, standardiziranim kadriranjem i „crtićastom“ animacijom a la Mama (2013.) pokuša uspostaviti temeljne koordinate filma (duhovi, paranormalno, obitelj). I tu već nisam bio točno siguran za koga je film rađen, ponajviše zato što su takvi njegovi segmenti ne odgovaraju horizontu gledatelja koji će dobar dio filma pronaći ugodnim. Metode „strave“ koje su ovdje primijenjene svojski služe, rekao bih, friškim tinejdžerima, a ne temeljnom prosjeku gledatelja jednog takvog filma iz zaista rijetko viđenog žanra gotičke romanse koji uglavnom ne korespondira tom tipu gledatelja, već starijima. No ovaj naratološki gotovo školski podijeljen film u svom početku i potom zapletu zaokrene pristup i postane zanimljiv pri ispreplitanju mreže likova koja se ne da na prvu ruku lako razlučiti, odnosno, ne dopušta olako anticipirati tko tu koga točno drži za šiju i kako bi očigledne pukotine u vezama mogle na kraju razlomiti odnose.
Postepeno scenarij počinje podvaljivati ne tjelesnu, nego psihološku dimenziju koja razradu događaja drži u posebnom žaru, a iz kadra u kadar odlični Tom Hiddleston i Jessica Chastain te pristojni Charlie Hunnam i Mia Wasikowska počinju graditi atmosferu koja na kraju ipak gledatelja povuče u priču, pa možda među gledateljima čak i stvori nesuglasice oko toga na strani kojeg lika valja stati. Budući da se radi o svojevrsnim ljubavnim spletovima, može se reći da se jedni u tim odnosima snalaze bolje od drugih naprosto po potenciji svoje glume, dok sami autori i nisu baš bili najbolji u pogađanju struna ljubavi. Osobno mi je režija prvog susreta Emily Blunt i Matta Damona u The Adjustment Bureau (2011.) novi primjer kako se to radi, pa kada usporedim ono što bismo trebali dobiti i ono što su napravili u Crimson Peak, neuvjerljivost najvažnije ljubavi u filmu nije na korist – ali – ali: Hiddlestonov angažman u drugom dijelu filma znatno popravi utisak. U svakom slučaju, s „visine“ gledano relativno jednostavna priča ustvari ima sasvim solidan broj slojeva mini-priča likova i općih detalja raznovrsnih interesa kojima se film otklanja od praznoglavog plašenja (u del Torovom stilu) i besmislenog tumaranja prostor-vremenom (u Burtonovom stilu) koje sam anticipirao pri gledanju uvoda. Postoje određeni postupci likova koji nam se iz današnje perspektive, ponajviše zbog naše sklonosti da radikalno racionalizacijski gledamo događaje i postupke likova u filmu, mogli činiti iracionalnim, no u vidu treba imati kontekst radnje (mjesto-vrijeme) i specifičnost tog žanra iz kojeg film izvire, a koji određeni stupanj iracionalnosti njeguje da bi pokušao na vidjelo iznijeti duševna stanja i naravi likova. Na primjer, kada Wasikowskin lik u jednom trenutku uoči gdje je točno došla živjeti, malotko od nas bi našao razumnim da ona uistinu tu želi ostati živjeti ili da bi uopće o takvome čemu razmišljala. No žanr, del Torova vizija likova i onovrijeme stvorili su takav sklop smisla u filmu, da se to naprosto čini prihvatljivim. Ili: ne valja nam misliti, nego osjećati.
Pa ipak, uz činjenicu da uz početak filma i sam kraj filma ima nekoliko krajnje američkih pop-senzacionalističkih detalja koji kvare generalni uspjeh atmosfere i odnosa likova, tu je na djelu i disbalans ritma filma. Jedni su dijelovi filma, naročito prijelaz iz jednog grada u drugi, poduzeti hitro, dok su drugi dijelovi, naročito trenutak u kojem se treba odviti klimaks filma, pretjerano razvučeni. Između pak vlada borba odmjeravanja kada se što treba dogoditi da bi priča išla dalje i došla do svega onoga što nam autor još želi prije kraja reći, pri čemu se može primijetiti teško nošenje s prostorom glavne kuće u kojoj se većina radnje događa. To jest: mi nikada ustvari ne znamo tko je gdje i koliko daleko, te što bi se ili se ne bi trebalo ustvari moći sprovesti u djelo. Čini se, na kraju dana, da su likovi fiktivno postavljani po kući tako da imamo scene i situacije koje nas zanimaju, ali ne i fluidnost življenja u njoj. Možda je čudno to isticati, pogotovo zato jer sam sadržaj argumenta nije lako elaborirati, ali čini mi se da je i to pridonijelo neusklađenosti kretanja.
S druge strane, scenografija, kostimografija, stilistika, animacija i boje naprosto su briljantni zajedno. Svaki je kadar gnijezdo imerzivnih detalja, a polutotali Crimson Peaka umjetnost za sebe, pri čemu se može vidjeti da se mnogo naučilo od starih majstora iz 60-ih. Mnoge efekte – umjetne ili prirodne – sjajno iskorištavaju, mnoštvo simbolizma i zgodnih asocijativnih detalja izvrsno su povezali u jednu koherentnu sliku ljudskih stanja iz kojih je proizašla zaista zanimljiva, organična, opipljiva atmosfera o kojoj Burton može samo sanjati, a pronaći će se i nekoliko zaista odličnih scena koje ćete rado htjeti opet pogledati. Također, s ovim je filmom del Toro nastavio temeljito drugačiji pristup shvaćanju duhova i njihovoj ulozi u pričama, tako da se i ovdje njihov fenomenalitet gledatelju približava tako da ih se s vremenom prestane inherentno bojati i pokuša razumjeti u razlozima njihova postojanja. Općenito, do kraja filma jedva da postoji animozitet prema ijednom liku ili duhu s obzirom na sve što se dogodi, a sam završni kadar i riječi u određenom smislu i antagonistu daje jedan, da tako kažem, integritet razloga. U vidu toga, možda je najznačajnije što Crimson Peak dobiva jednu autentičnu prepoznatljivost i intrigantnu privlačnost do raspleta priče, pa u tom smislu, de facto nije moguće da se pogleda film, a da ne postoji određena usađena impresioniranost mjestom radnje.
Zaključno, istaknuo bih da film preporučam iako mu nisam dao visoku ocjenu te bih, u određenom smislu potencijala filma, istaknuo žaljenje što autori nisu dopustili ljubavnoj sagi da se prirodnije razvije, da se priča ujednačenije prenese i da se cjelokupna ideja zaštiti od vidno američkih mrvica nemaštovite produkcije.
Decadent Sympozium powered by fak.hr