Moj TV - TV Program za 200+ kanala
Radio Box


Filmska kritika: Pobješnjeli Max: Divlja cesta
Autentična simfonija razaranja

Filmska kritika: Pobješnjeli Max: Divlja cesta

Mad Max: Fury Road

SAD, Australija, 2015., 120 min.
Režija:
George Miller
Uloge: Tom Hardy, Charlize Theron, Nicholas Hoult, Hugh Keays-Byrne, Josh Helman

ocjena 9 / 10

Prethodno sam, u recenziji Furious 7, napisao: “uzor za povratak akcijskom filmu”. Zaboravite to. Razgovarajmo o eksplozivnom Mad Maxu (Pobješnjeli Max: Divlja cesta), dvosatnoj rasturačini najvećeg akcijskog kalibra, o autentičnoj estetičkoj mašini napunjenoj usijanim bogatstvom dizajnerskih i pripovjedačkih detalja, o filmu lucidno razloženom između vrhova jednostavne ideje i kompleksne izvedbe, s kaskadama asocijacija, značenja i karakternog razvoja koje se između njih suptilno spuštaju u dubine zadovoljstva bez da vas na silu guraju i govore vam gdje se ono nalazi i kako izgleda. Mad Max je, na određeni način, optimalna manifestacija znanja i ljubavi, rezultat predanog razmišljanja i pomnog pripremanja koji se ne da ni sa čime drugim uspoređivati i nakon kojeg će se štošta s njime pokušati procijeniti, jedan jedinstven primjerak suvremenog filma o kojem će se do 2020. godine govoriti kao o klasiku, ne tek po tome koliko je beskrajno zabavan i u svom nepopuštanju na papučici gasa radikalan, već i po tome koliko je interpretativno plodonosan.

Jednom kada se priča u filmu zahukta – što znači odmah! – naći ćemo se u “jednosmjernoj” radnji s nekoliko isprepletenih priča dirigenata oko čijih se oktanskih sukoba rotira orkestar audiovizualnih perverzija. “Jednostavan” ovdje znači samo ovo: čitav je film jedna neprestana potjera stotine genijalno osmišljenih vozila i originalnih likova s idealnim koncentratom funkcionalnosti i rule of cool supstancije, tijekom koje o post-apokaliptičnom svijetu, njegovim stanovnicima, socijalnim odnosima i svim akterima priče saznajemo iz druge ruke, naime iz enormne količine detalja koji su nam dani, dobačeni, podvaljeni i docrtani u svakom pojedinom kadru, a onda i dakako svakom scenom, da bismo na kraju imali seriju sekvencijednog događaja u kojima imamo što gledati, u kojima imamo što promatrati, u kojima se imamo čemu diviti te o kojima imamo što misliti i govoriti. Opstanak kao krovna tema, onoliko koliko je jednostavna i površna, taj impuls – opstajanja, preživljavanja – ovdje je briljantno iznesen koordinatama jednostavne radnje koja, međutim, pripovijeda stotine događaja.

S obzirom koliko je film brutalno opaljen, koliko zapravo dobro kombinira zapadnjački i istočnjački koncept kreativne zabave, možda zvuči čudno kada tvrdim da je film smrtno ozbiljan. No ne mislim ništa manje od toga jer takav je na strukturalnoj razini – takva povezanost mikro i makro elemenata rada kamere, objekata, priče i likova naprosto ne može izaći iz ruku nasumičnog plaćenika i diletanta ili starog drkaždije koji je davno izlio jedan film previše. Nakon uvodne sekvence, u kojoj nam s nekoliko temeljnih poteza i motiva postane jasna svjetska situacija i logika lokalnog življenja, kada Imperator Furiousa (Charlize Theron) neočekivano skrene svoje vozilo s puta, a mi brzo otkrijemo da bježi s najcjenjenijim stvarima koje su njenom čitavom motornom klanu ratnika-pljačkaša potrebne, postanu nam evidentne dvije stvari: najprije, da će film, bez obzira što odmah anticipiramo njegov kraj, ići nepredvidljivim tijekom i sadržavati detalje kakve naprosto ne možemo unaprijed dokučiti, a potom i da nas čeka jedan sasvim drugačiji pristup tropama. Ali stvar je u tome što je sav ovaj najavljivani showdown – koji uglavnom ne opisujem izravno da ne pokvarim silne finte koje film ima – neizravan. Time želim reći dvije stvari: da apsolutno ne igra na jeftina ukazivanja, ni u jednom trenutku se ne služi kamerom ili dijalogom da bi podcijenio gledatelja i nekako ga probao navesti da pomisli koliko je primjerice nešto kul ili koliko je nešto drugo važno, niti to čini da bi isprazno nabacio motive ili prošlosti likova, ili nam pak rekao što točno čemu služi i zašto je netko nešto poduzeo. Suprotno, upravo zato što sve dolazi “prirodno” i nenametljivo, možemo s jedne strane uživati u ljepoti dinamike svih elemenata, a s druge strane možemo upaliti mozak koliko želimo i na svakom višem “pragu pozornosti” ustanoviti čitav sloj sadržaja.

Da ponudim i treću sliku: tko je gledao najavu vjerojatno je primijetio crvenog Rammstein tipa koji nasred konvoja šora po gitari iz koje šiklja plamen. On je ujedno i treći “najjači” lik filma nakon Imperatora Furiouse i Maxa Rockatanskyja (Tom Hardy). Taj i takav moment mnogima je poručio da se ide na turbo zabavan film koji će biti napucan ovakvim shemama spektakla, možda bez imalo uporišta. Međutim, istina je ta da je u Mad Maxu – bez obzira koliko ludo bilo – svaki element na svom mjestu jer se ovdje nalazimo u vjerno osmišljenom svijetu. Taj je frajer predvodnik glazbenog korpusa Immortan Joea (Hugh Keays-Byrne), antagonista filma, zaduženog za napumpavanje adrenalina i taktičku komunikaciju između blokova vozila i “ratnih dječaka” religiozno posvećenih ratovanju i žrtvovanju u vidu kulta motornih vozila. V8 postaje vrhovni simbol pomno osmišljene patrijarhalne hijerarhije kriminalaca u svijetu u kojem je benzin zamjenjuje krv i zemlju, u kojem nam se naizgled čini da početne postavke izgledaju zdravo za gotovo uzete u vidu negativne antropologije čovjeka kao zlog bića sve dok nastojanja imperatora Furiose ne pokažu da svijet nosi dodatnu, zagušenu dimenziju kojoj je posvetila svoj život. Film puca autentičnom energijom ovog, a ne našeg svijeta, u kojem nas iz kadra u kadar ispunjuje kreativna snaga nasumičnosti reakcija svih upletenih u divlju potjeru, odnosno, njihove “prirodnosti”, te prigodno razbijanje utabanih tropa – počevši od ignoriranja Mad Maxa kao protagonista filma i njegovo podvlačenje pod Imperatora Furiousu, preko navlačenja gledatelja na uhodane zaplete, e da bi ih neposredno potom odsjekao iz uljuljkanosti, pa do lukavog provlačenja grotesknih/provokativnih prikaza i/ili postupaka kroz cenzorski filtar.

Na istoj cesti možemo govoriti o silnim audiovizualnim, odnosno estetičkim detaljima. Ne postoji kadar koji se ne bi mogao zaustaviti i pomno razmatrati u svojim detaljima, počevši od onih lanaca u kojima se nalaze deseci međusobno sukobljenih vozila koja uništavaju jedni druge, pa do pojedinačnih kadrova koji intrigantno vuku na surealizam i vizionarsku umjetnost. Svakom je statistu posvećena posebna pozornost, svaki je “lik”, ma kako irelevantan u kadru ili priči bio, posebno izrađen i specifičnim detaljima obilježen te njima dalje korespondentan drugim likovima i ostatku svijeta; svako je vozilo jedinstvenog izgleda, svako treće ima neku opaljenu karakteristiku od kojih će nas neke nasmijati, a druge uzbuditi. Intenzivna izmjena tipova totala i bližih planova, raspodjela scena između pikantnih tripova i “bombona” posvećenima rule of cool uz neprestano dodavanje novih detalja o svijetu i metodama borbe, kao i niz referenci na raznovrsna djela iz različitih područja klasične umjetnosti samo su neke od naznaka kreativnog reda uspostavljenog iza “divljanja”. Napeta glazba zahtjevnog angažmana, koji je samo Junkie XL mogao valjano odraditi, miješa se s albumom mašina i bubnjačkog korpusa predvođenog bijesnim shreddanjem i palm muteom, te maksimalno prikladno slijedi nikad dosadne događaje. A iza toga, jednom kada bi se tko zapitao koliko točno ono što uspijevaju na ekranu može biti realistično, ispostavlja se da je sasvim dovoljno realistično da se napuhanog meta-skeptika može zviznuti po zatiljku.

Najznačajnije u svemu jest, dakako, što film itekako – i meta-skeptik bi rekao da toga nema – brine o razvoju tema i likova podjednako. Budući da film daje gas i ne staje dok mu ne ponestane benzina, rješenje koje je ponuđeno vjerodostojnije je narativnoj logici nego li u većini drugih filmova: pod ovom krovnom idejom opstanka lišenog svake sigurnosti i povjerenja, slučajnosti susreta, iznenadni događaji i nepredvidivi ishodi neprestano pred likove postavljaju nove izazove koje moraju svladati. Njihovi se odnosi razvijaju kontinuiranim gestama mimo očekivanih postupaka i izvedbi, te odlukama od integriteta: bez riječi, epopeja, suhoparnog prepričavanja teških života i ekstaziranja učmalih duša, priča koja se razvija između Imperatora Furiouse i Mad Maxa nosi jednu iskrenost za koju se oni ubrzo počinju hvatati i na temelju koje se razvija blizak odnos, a kao i ostatak filma, rezultat slatko u lice pljuje onom što biste pod tim “zbližavanjem” možda pomislili i ide mimo utabanih putova klišeja. S obzirom koliko je snažno fokus stavljen na akciju, silina gesti – uglavnom neverbalnih gesti što filmu daje poseban sloj nelak za detektiranje – teško da se igdje drugdje u takvom okruženju može vidjeti: kada Imperator Furiousa instinktivno zaštićuje Mad Maxa rukom koju je djelomično izgubila, kada joj Max obznanjuje ime istovremeno shvaćajući da je još čovjek i to čovjek s vraćenim identitetom, afirmacija potreba i mogućnosti koje sugeriraju jedno drugom, trenutak u kojem iz sekvenci ciljanja njenog čela prelazimo u sekvence u kojima joj daje svoj pištolj, itd. Kontinuirano izgrađivanje povjerenja koje ih dovodi na isti put s istim ciljem daleko iznad svakog lovljenja plijena – nalaženja iskupljenja – prelijeva se na niz drugih situacija i ostale odnose likova, koji u jeku slomljenih nada iznalaze nove oblike funkcionalnih odnosa i postavljaju obiteljski predznak gdje je nekoć stajala mržnja i nepovjerenje, što se opet najbolje može vidjeti u gestama, primjerice, u otklonu negativnog predznaka s “Bloodbag”, kako sporedni lik “ratnog dječaka” Nux (simpatični Nicholas Hoult iz simpatičnog Warm Bodies, ovdje kao Immortanov lovac spreman da pogine za ubojstvo Furiouse) naziva Mad Maxa na početku filma kada mu služi kao transfuzijsko tijelo za zdravu krv ili njegove sugestivne, ili pak neverbalne Maxove geste kasnije kada Nux gubi smisao svog života. Na kraju dana, u jednom filmu reinvencijom dobivamo heroja koji će nas pratiti i sasvim novu heroinu koja će nas osvojiti. S druge strane, za razliku od bjegunaca, potjerivači su relativno jednostavni, plošni likovi, uključujući i Immortan Joea. Daleko od toga da nisu upečatljivi, baš suprotno, doista djeluju kao vođe koje se ne zajebavaju i nije moguće ne zapamtiti ih, ali film brzo ukloni fokus s njihovih izražajnosti kao likova, te ih na neki način pretvori u platformu za učenje o svijetu u kojem se potjera odvija.

Budući da je toliko snage odnosa usložnjeno u atipičnim metodama komunikacije, uopće me ne iznenađuje da mnogima, priučenima dobiti razvoj likova „iz rečenica“, pored frontalnog panela eksplozija izmiče bogat rad glumaca, a pogotovo Toma Hardyja, koji je ovoga puta nekakva neobična kombinacija Forresta Bonduranta iz Lawless (2012), Banea izDark Knight Rises (2012) i Tommyja iz Warrior (2011). S druge strane, ovih 1/10 koji nedostaje do savršenstva otprilike se nalazi na istom području: filmu ipak nedostaje ponešto vremena da nam približi emociju velikih prekretnica, kao što nam nije dao vremena da u sceni osjetimo nešto što nam se nekako čini logičnim za osjetiti (i što je djelomično pogonjeno glazbenom pratnjom). Stoga je Fury Road izveden dvosjeklo: s jedne strane bogat razvojem odnosa koji bi nam mogao puno značiti, s druge nas strane neki veći događaji – bitna mjesta strasti – neće “udesiti”. Pritom bih ovdje također pripomenuo da film ima ponešto atipičnu decibelažu i zasićenost kanala za govor, pa se mnoge lajne dijaloga čine “prilijepljenim” na film, kao da su čitane u mikrofon naknadno, što je zaista neobično za film iz 2015. godine. Alternativan odgovor jest da su loše glumili izgovor rečenica. U oba slučaja mnogi relevantni trenuci, mnoge rečenice od tih malo što ih ima, izgledaju pomalo umjetno, čak i pored sve izražajnosti koju nam likovi daju tijelima i licima.

Zaključno, Fury Road za deset koplja dere sve što je ove godine izašlo i još poprilično toga iz protekle dekade, a posebno me oduševljava činjenica da su grupacije i pojedinci, mnogi od njih anti-feministi, mnogi od njih mladi ljudi, počeli drobiti gluposti o tome kako je film protiv muškaraca i da ga treba bojkotirati jer je oskvrnuo “akcijski film”. Ima li bolji šlag na torti nego kad film iskrene intencije uvrijedi aktivističke mase i razmaženu deriščad infantilnih stavova? Uz srdačnu preporuku i još malo topline: poslušajte ovu autentičnu simfoniju razaranja. Posvjedočite me!

Decadent Sympozium powered by fak.hr

Komentari
Neregistrirani korisnik (nemate pravo komentiranja)
 
  • #7
    0 0
    bearfoot bearfoot @ 27.5.2015. 10:32
    interesantna je ova izjava o pobjedi kreativne slobode...teško mi je vjerovati da ću vidjeti nešto kreativno novo pa niti old school.... http://www.slashfilm.com/fury-road-trivia/2/ no dobro, izgleda da old school ipak bude
  • #6
    2 1
    ed_hunter ed_hunter @ 26.5.2015. 13:16

    Mislim da je ovaj film pobjeda kreativne slobode i old-school vrijednosti. U filmu krcatom specijalnim efektima, samo 10% otpada na CGI. Za film koji je imao budžet od oko 150 mil. dolaresa zbilja djeluje kako je iskorišten svaki cent. Redatelj od 70 godina je pokazao mlađima od sebe kako se radi intenzivan akcijski film bez osciliranja u tempu

  • #5
    2 1
    gor gor @ 26.5.2015. 10:19

    Izvrstan film. Šarenilo za zabavu. Od tog filma ništa drugo nisam ni očekivao, a ovo očekivanje je ispunjeno u potpunosti. 

  • #4
    1 1
    alexije alexije @ 26.5.2015. 0:24

    klik

  • #3
    3 3
    100006654313849 andol permetar @ 25.5.2015. 22:57

    film je žešće sranje i žao mi što nisam izašao iz kina na pola. Nikad gore bačeni novci za kino. eto ti recenzija filozofe 

Pogledaj sve komentare (7)
Povezane vijesti
Najnovije vijesti

Oglašavanje  •  Impressum  •  Kontakt  •  Uvjeti korištenja  •  Za Webmastere  •  Facebook  •  Twitter
© 2008 - 2019 Moj TV Portal d.o.o. | mojtv.hr - mojtv.net - mojtvportal.si Moj TV - TV Program za 200+ kanala