Piše: Dragan Antulov

NEKA UĐE ONAJ PRAVI
(LÅT DEN RÄTTE KOMMA IN)
uloge: Kåre Hedebrant, Lina Leandersson,  Per Ragnar, Peter Calrberg
scenarij: John Ajvide Lindquist (po vlastitom romanu)
režija: Tomas Alfredson
proizvodnja:  Sandrew Metronome, Švedska, 2008.
trajanje: 114 '

Svi oni koji se posljednjih godina bude obliveni znojem nakon što su sanjali buljooke japanske djevojčice-duhove ili Francuskinje s krvavim sjekirama su svjesni da je Hollywood izgubio žanrovski monopol na horor. A to može biti i prilično dobra stvar kada se američka filmska industrija počne gušiti u vlastitim klišejima i nedostatku originalnih ideja, a o čemu možda najbolje svjedoči podžanr vampirskog filma. Tako će, na primjer, mnogima koji organski ne mogu smisliti sagu o Sumraku kao melem na ljutu ranu doći zapletom sličan, ali izvedbom sasvim drukčiji švedski film Neka uđe onaj pravi, snimljen 2008. godine, a odnedavno u našim kinima.

Radnja, temeljena na istoimenom romanu Johna Ajvidea Lindquista koji je napisao i scenarij, odvija se zimi 1982. godine u Blackebergu, sumornom predgrađu Stockholma gdje 12-godišnji Oskar (Hedebrandt) živi sa svojom razvedenom majkom. U školi nema prijatelja, i umjesto toga je izložen stalnom zlostavljanju od strane starijih i fizičkih jačih učenika. Jedina osoba koja za njega pokazuje određeno razumijevanje jest djevojčica po imenu Eli (Leandersson) koju je upoznao na lokalnom igralištu. On se s njome sprijatelji, bez obzira na to što Eli ne ide u školu, ne pojavljuje se na danjem svjetlu i Oskara upozorava da ona, zapravo, nije djevojčica i da prijateljstvo s njom baš i nije najpametnija ideja. S Eli ne živi nitko osim Häkana (Ragnar), sredovječnog muškarca koji povremeno izlazi iz kuće te po parkovima i ulicama brutalno ubija slučajne namjernike da bi potom iz obješenih leševa kupio krv.

Režiser Tomas Alfredson iskazuje nevjerojatnu vještinu kojom nadnaravni element poput vampira savršeno uklapa u maksimalno realistički ugođaj suvremenog grada. Blackeberg sa svojim modernim, ali bezličnim zgradama teško da se može povezati sa žanrom kojim u Hollywoodu dominiraju našminkani androgini emo manekeni, ali i s reklamom švedskog socijalizma čije su blagodati protagoniste ovog filma nekako uspjele zaobići. Gotovo svi ljudski likovi u ovom filmu su antipatični, bilo izgledom bilo karakterom, a stanovnicima naselja pod olovnim nebom i snježnim pokrivačem jedinu sreću u životu pruža alkohol ako su stari, odnosno bezrazložno nasilje ako su mladi.

Mladom, naivnom i još neiskvarenom protagonistu Oskaru, od koga su svi digli ruke se tako bez problema privlačnom može učiniti mračna djevojčica čiju demonsku prirodu Alfredson zorno prikazuje u šokantnim scenama krvoprolića. Alfredson se na trenutke ne ustručava odnosu dječaka i njegove vječno mlade prijateljice dati ni neke seksualne natruhe, ali u tome ne ide onako beskompromisno kao Lindquistov predložak, koji je kao jedan od podzapleta koristio i pedofiliju. Usprkos tome, Neka uđe onaj pravi zaslužuje pohvale kao horor koji gledatelja uznemirava ne zbog čudovišta koje vidi na ekranu, nego zbog situacija koje može prepoznati i u stvarnom životu.
 

Ocjena: vrlo dobro

---------------------------

_{patološki slučaj
loše
podnošljivo
solidno
vrlo dobro
izvrsno
remek djelo}