Sapunica s dijalektom splitskog zaleđa.

Sve ostalo je dozlaboga neuvjerljivo: siromašno selo u Dalm. Zagori prikazano kao da su to građanske obitelji Splita i to boljestojeće.

Namještaj nikako nije na selu izgledao tako - tako je izgledao u Splitu ili Zagrebu te 1953. godine.

Nitko ništa ne radi nego samo "sjedni malo" i "prošetajmo" - a objektivno se radilo od jutra do sutra i nije se sve ni stizalo.

Glumci su osim akcentuacije mogli naučiti i da se hrana nipošto te 1953. nije bacala niti su se krumpiri tako bahato i nebrižno debelo gulili (1. epizoda) - jer hrane nikad nije bilo dovoljno.

Seoske krojačice i krojačnice (tipa salona) nisu postojale - nego su cure za udaju znale s ponosom na vašaru (derneku) nositi od papira preštepane kecelje samo kako bi (kao udavače) pokazale da uopće imaju šivaću mašinu tj da samim tim i one "vrijede više". 

Građanske pjesme, koje tamo prezentiraju, nisu se pjevale po selima - nego u gradovima. Po selima Zagore se ojkalo.

Odjeća, super frizure (umjesto žena s maramom!) - sve to je tako umjetno i neprimjereno za vrijeme i mjesto. Pogrešno posuđe, pogrešno držanje tj stav tijela, pogrešna odjeća...

Pogrešni kreveti i posteljina - jer na selu se ni nije spavalo u krevetima, nego na slamaricama ili čak na vrećama punjenim komušinom (što se prostiralo navečer, a sklapalo i sklanjalo ujutro. Svaka seoska kuća (čak i u znatno bogatijim krajevima, kao npr Posavina, imala je puno djece, po 10-oro... Pa tko bi i imao tolike krevete?!? I kamo bi ih uopće smjestio u male seoske kućice?!?

Sve blazirano i umjetno. A mogla je to biti dobra serija... kad bi HRT htio dosegnuti BBC...