odličan film...iznenadio me Hirsch kojeg pamtim jedino iz komedije 'Djevojka iz susjedstva'..jako dobro odradio glavnu ulogu...

u isto vrijeme jedan od najoptimisticnijih i najdepresivnijih filmova koje sam ikada gledao... 10/10

dosadan, kao i sam glavni lik..,cime je zasluzio da se o njemu pise i snima film, za mene ostaje nepoznanica

Istina, iz aviona se vidi da Penn ima romantičnu viziju glavnog lika, ali mislim da se ta romantizacija odnosi isključivo na njegov moral, a ne intelekt. Kroz neke scene pri kraju filma i Penn naglašava neukost, neiskustvo i naivnost glavnog lika.

[spoiler]

Lik je naivan i glupo previđa bitnost faktora iskustva u svom pothvatu, ali je dobronamjeran. Nesretan je i ne želi egzistirati u društvu u kojem je do tada živio, ali tragičan kraj pokazuje da ga je upravo to društvo naučilo da ne zna živjeti izvan njega. Mislim da tom životno-ironijskom porukom na vagi film dobija bitnu težinu.

Da li je Penn upravo to namjeravao prikazati? Ne znam, ali mislim da je  tom kombinacijom romantiziranog prikaza lika u prvom dijelu filma i fabularnog razvoja priče (tragičnog kraja usljed neukosti), Penn (slučajno ili ne) napravio odličnu dramu. Da je Penn imao čisto kritički pristup liku, film bi vjerovatno bio jednodimenzionalan, i kruti stav režisera bi zasjenio dramsku ironiju.

Uvijek ovaj film volim porediti s Herzogovim Grizzlie Man-om. Motivi glavnih likova su vrlo slični, ali Herzog, za razliku od Penna kritički pristupa glavnom liku i naglašava apsurdnost priče naspram tragičnosti. Herzog ipak koristi za tu priliku mnogo primjereniju formu dokumentarnog filma.

[/spoiler]

Šta želim reći? Ako bih morao birati s kim otić na kafu i ispričat se sigruno bih prije odabrao Thoreaua nego Treadwella ili McCandlessa, ali su ovi mnogo zanimljiviji za književnu ili filmsku obradu, „dramatičniji“ su. Također Herzoga smatram većim intelektualcem od Penna, ali bih ipak rekao da je Into the Wild bolji film u odnosu na Grizly Man.

Muzika je priča za sebe. Čak mi se više sviđa muzika u ovom filmu (koju ako se dobro sjećam Vedder samostalno radi) od većine grupnog opusa Pear Jam-a.

Slažem se ja da čovjek ne treba projicirati svoje neuspjehe kao manu društva  i nisam htio implicirati da društvo snosi krivicu za to što ovaj nije shvatio da se neće znati snaći izvan njega, u divljini. Raskoljnikov je ubica, Don Quijote je ludak, ali to ne znači da su kritike društva iznijete kroz sukob koji oni imaju s istim - neosnovane, a opet ne impliciram da bi neko trebao ubijati babe na ulici, ili se zabijati s kopljima u biro za zapošljavanje. Da bi neki lik došao u sukob on ipak mora kriviti nekoga za nešto, i uglavnom time lišavati sebe odgovornosti, a da nije sukoba ne bi bilo velikog dijela kanonizirane književnosti ili kvalitetnih filmskih drama.

Ustvari, mi se razilazimo samo u tački gledanja. Ti film posmatraš biografsko-kritički (odnosno posmatraš postupke stvarnog lika kao takvog), a ja dramsko-kritički. Obojica znamo da su Don Quijote i Raskoljnikov čisto fikcionalni likovi, a da McCandless kao lik ima biografsku pozadinu, ali tebi ta činjenica bode oči dok sam ja na nju zažmirio.

Ti tvrdiš: Lik je glup i naivan i stoga nije zaslužio film o sebi.

Ja tvrdim: Lik je glup i naivan i kao takav je idealan za kompleksnu dramsku obradu teme.

Mislim da nije stvar u nečijem (ne)shvaćanju, nego samo u različitim aspektima.

Iako se načelno slažem u tvojim pogledima na to kako bi se čovjek trebao odnositi prema životu i tvojom procjenom McCandlessa kao stvarnog lika, dopustit ćeš mi dozu arogancije u vidu tvrdnje da je ipak moje gledište ispravnije kada se govori o igranom filmu pa makar on imao i prefiks biografski, a da bi tvoje gledište bilo prigodno za neke egzaktnije psihološke ,filozofske, dokumentarne, naučne forme.

Ja bih vrlo rado gledao neku socijalnu dramu o Čehu izgubljenom na Velebitu koji je tamo pobjegao jer je naslijedio dug od tek preminulog starijeg brata; ili čak horor-komediju u kojoj ga, nakon  što se ovaj izgubi, proganja velebitski vukodlak (eto „originalnih“ ideja za scenarij); a mogao bi se i bez takve pozadine napravit neki didaktičko-turistički dokumentarac. :P

penn je dobro odradio film,ali taj decko je los matrijal,pa ja vecu avantiru dozivim ( npr ne radim taj dan) ,krenuvsi od kave u lokalnoj birtiji,preko sudara s konzumovim djelatnicama,hinjenim osmjesima prodavacica u pekari,par semafora, i do doma..
taj mali i njegova putesestvija su jednostavno dosadni i nezanimljivi,a takvih freakova ima koliko hoces pa  se o njima ne snimaju filmovi,bogu hvala..
fiktivni likovi su naravno interesantni,mozda je penn jednostavno htio poruciti: evo svi zivimo prolicno slicne i dosadne zivote..,a jos su dosadniji ako izadete iz socijalno prihvatljivog kliseja

film je dobar, kao film, mogu reći čak i odličan...sviđa mi se što autor nije ulazio u "raspravu" i tumačenje već je samo ekranizirao avanturu temeljem postojećih zapisa...naravno da se moralo nešto mesa nadodati, kao npr završne misli tragičnog glavnog lika...tragičnog ne zbog načina kako je umro već zbog toga kako je živio...očigledno nezadovoljan i duboko frustriran, izgubljen u vremenu, a kasnije i u prostoru...takav lik tragično bi završio na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije..mislim da lik nije vrijedan analize osim psihičke, sigurno svatko "normalan" iz njegovog primjera ništa pametno nemože zaključiti ili naučiti jer se normalan čovjek ne bi upustio u takvo nešto, pod normalan mislim bez samoubilačkih, ili mazohističkih ili "ja sam žrtva" nagona...vidi se čak iz njegovih zapisa koliko je kontradiktoran i izgubljen i u mislima i djelima i u traženjima...čovjek je ipak, genetski duboko ukopano, društveno biće, sve ostalo...

sudeći po ovom filmu, bolje da se Penn ostavi glume i uhvati režije...očigledno se odlično slaže sa suradnicima i tehnički  i dramski gledano film je stvarno vrhunski...

Film je odlican. Volim avanturisticne filmove narocito u prirodi (barem nekim dijelom). Ima par propusta u filmu, kao n.p.r. : SPOJLER Kad ubija onoliku, misicavu zivotinju, losa, jednim hicem iz malokalibarske puske- bulls..t. A momak je uradio nesto sto vecina od nas sanjari ali nema muda za stvarno uradit. Znaci, ranac na ledja, put pod noge, jednostavno napravit korak “u svijet” spontano bez razmisljanja. E sad, to sto se putovanje zavrsilo lose po njega zato sto nije slusao druge pa otisao na sjever mjesto na jug to je njegov peh.. I da, muzika, fenomenalna! Eddie, moj omiljeni muzicar i njegov bend, me vratio u mladost svojom izvrsnom performansom na ukelele-u i gitari popraceno njegovim hipnotizirajucim glasom. Supercool!